Marketing
Slučajno o napretku
Starom parafraziranom biblijskom, puno lakše je vidjeti balvan u tuđem oku, nego vlastiti u svom. Tako i kad vidiš svoj najčešće nemaš pojma kako ga izvaditi van, a tuđeg bi odmah po najkraćem postupku. Pa zašto smo onda tako tvrdoglava vrsta?
Iako je to možda svojstvenije muškom nego ženskom rodu, često kada stanemo u govno ili ga sami poseremo, njekat ćemo bilo kakav kontakt sa sranjem ako nas itko pita. Sebi ćemo možda i priznati da smo se uneredili i da sad smrdimo, ali ne do Bog da netko pita "Što to smrdi?" pa da mi priznamo. Radije u zemlju propast. A rješenje jednostavno. Pravac prva pipa i peri. Jes, možda će nam se odmah nakon pranja činiti da i dalje smrdimo, ali tako je to sa tvrdokornim smradovima.
Tako i kada napokon ugledamo riješenje, mislimo da smo napravili cijeli posao. Ni blizu, iako smo pola puta prešli i to onog lakšeg dijela. sada treba učinit konkretne korake a ne samo razmišljati o rješenju. Ako želite da vam za to plaćaju, pravac fakultet da dobijete diplomu iz psihologije. A tek onda treba biti oprezan što će te reći! Postoji još jedna stvar nad kojom mozgam neko vrijeme. Zašto profesionalnog davača savjeta, a.k.a. psihologa, psihijatra, da ne nabrajam i ostale alternativne izvore, kojeg platimo, slušamo ko da nam je otkrio toplu vodu, a kad nam doma netko uvali isti takav savjet malo drugačije pakiran bježimo ko vrag od tamjana? Može bit zbog toga što su nam domaći ljudi teže shvatljivi kao objektivni promatrači a za takvim savjetima uvijek žudimo, ne?
Tako dakle, oboružani smo vlastitom analizom sebe, tuđim analizama, savjetima svih vrsta i napokon smo prevladali taj početni strah od nepoznatog i malu ljenost i komfor poznatoga i krenuli u mjenjanje samog sebe. I sve to fino ide, kao podmazano, salve priznanja pršte sa strane, svi se dive, vi ste na krilima euforije i u jednom trenu ni ne shvatite što se dogodilo - posustanete. Ma što i kako sad? Dogodilo se zasićenje, nakon početkog napretka, stvari su postale kolotečina pa iako ste postigli napredak, stvari polako stagniraju. I onda dolazi najteži dio, ostati na vrhu i održavati stvari na tom naprednom nivou. Ali nema divljenja i podrške, sad su ljudi vidjeli da vi to možete i ostaje ona stara da se uzdaš u se i u svoje kljuse. OK, ako imate sreće i familiju zdravog razuma, možete uvijek računati na njihovu potporu, bez obzira na konstantnu količinu njurganja. I onda opet upadnete u kolotečinu i dosadu iste stvari. A onda se treba naće neki viši cilj kojemu će te opet stremiti i gdje će te naravno opet naletiti na neka svoje nedostatke. Što zapravo i nije loše, osim u slučaju da nakon svakog kruga u kojem dođete do cilja ne postignete i samopoboljšanje, što bi zapravo i trebao biti cilj, jerbo ljudi koji su cijeli život isti postaju dosadni, a monotonija je ubojica razuma.
I zato svaki put treba poletjeti prema višim ciljevima, nadajmo se svaki put sa više razine svijesti, karaktera, odnosa sa ljudima, monetarnog stanja i ostalih stvari tako bitnih u današnjem svijetu.
Pozdravno, Ribac
Post je objavljen 10.05.2008. u 16:30 sati.