Marketing
as i took step number four into the close of your tenement.
U nedjelju su bila četiri mjeseca otkako sam prvi put prekrižila onaj 4. na
malom, "sarah key" kalendaru. Bila je prva majska nedjelja i po dobro
uhodanom običaju iz kreveta sam se izvrpoljila taman da stignem na ručak serviran negdje
početkom Stankovićeve emisije. Između drugog i trećeg napada zjevanja primijetila sam vani jedan sasvim pristojno sunčan dan i odlučila se za alles gut verziju provođenja istog.
Jedna velika cedevita od limuna s puno leda pravila mi je društvo u pasivnom popodnevu na
balkonu, uz još malo nekih knjiga i philipa naravno.
Totalna hipnoza trajala je do šest kad sam cedevitu zamjenila nescafeom
i napokon otvorila jednu od onih knjiga.
SINAPSA I NEUROHORMONI. tup.tup.tup.tup.
Zatvaram biologiju i uzimam nešto s hrpe. Pokušaj broj dva.
ANKSIOZNI POREMEĆAJI. beep. brrm. krc. neću.
Guram knjigu negdje na drugi kraj stola. Pokušaj broj tri.
TEORIJA SOCIJALNE INTERAKCIJE. aaaaa. sejtn.
E onda mi je bilo dosta. Poguban pokušaj broj četiri izmakao mi je oko
šest i dvadeset tri kad se na ekranu mog crnog samsunga pojavila Nova poruka.
Zahvalno sam mu se nasmješila i pritisnula Čitaj-tipku nadajući se nekom
izbaviteljskom pozivu na kavu.
"Me vodiš na pizzu, debela?"
Moji prijatelji imaju čudan smisao za humor ali pizza je zvučala i više nego oke.
Našla sam pristojnu izliku za nastavak svog neradničkog dana i nasmijala
se neodređeno teti s ručnikom na glavi na susjednom balkonu.
U deset do osam mobitel je nervozno zvonio u torbi podsjećaju me da kasnim.
Kad sam nakon deset minuta ugledala mog spasioca izgledao je poprilično
dobre volje pa sam se samo osmjehnula nespretno se ispričavajući.
"Kasniš."
Aha, samo konstatacija iza koje je uslijedilo jedno tiho "Kako si?" na koje
nisam znala kako da odgovorim jer se odnosilo na nekoliko mjeseci
koji su prošli nekad od zadnjeg puta.
Ali bila sam dobro te nedjelje i cijelo to vrijeme zapravo pa je i odgovor bio jednostavan.
Vrijeme je curilo, manje više pristojnim tempom i negdje oko petog zalogaja
atmosfera je postala malo manje neugodna.
Tek sam upola bila raspoložena za razgovor jer sam zadnjih dana sve teže
razmišljala o biločem drugom osim o tom povratku šestoga...
Kad sam se opet uključila u pepeljari je bilo milijun opušaka a veliki ekran je pokazivao 22:14.
Pozdravili smo se dogovarajući neko piće tokom tjedna.
Ioako sam već znala sudbinu tog dogovora kimnula sam potvrdno i
krenula kući.
Sad mi je već bilo jasno da je nedjelja.
Bila je topla noć i vjerojatno bi bila sasvim ugodna da me kući nisu čekale
rigorozne obaveze i prazna kutija nescafea.
Na koncu, i moja inače vesela soba, koja nikad nije djelovala praznije i tiše
nego u tri i pet tog ponedjeljka ujutro.
Pogledala sam mobitel glupo se nadajući da će me opet spasiti, ovaj put od mene same.
Ajde jedan SMS. Jedan tvoj esej. Bi? Gdje si, Bi?
U tri i trideset ležala sam na krevetu i mijenjala pjesme na ipodu.
Malo je puhalo kroz otvoren prozor a neko blaženo tupilo odjednom me
okupalo i na tome sam mu bila zahvalna.
Bila sam malo bolje i osjećala se kao nečija Emi-Li Kovačev.
Samo, smiješno, moj je Džokej bio daleko i nije imao pojma o tome.
Post je objavljen 10.05.2008. u 15:30 sati.