To što postojiš
dar je s Neba.
I još bi se dosta toga
darom moglo zvati ali
ovoga trena zahvaljujem na Tebi.
Koji me ne gledaš kada ja to želim,
koji mi mašeš iz daleka,
koji me griješ osmijehom svojim
i bježiš u tamne dubine neke jazbine
kada želim susresti tvoj pogled.
Volim kako me tvoj glas miluje
kroz užarenu slušalicu
u kao neobaveznom razgovoru.
Ma šta pričam,
volim te od kad je svijeta i vijeka.
Malo smo zakasnili na sve...
Malo smo propustili nepropustivo !
I oprostili, kako kažu; neoprostivo.
Da nema tebe, kakvog bi smisla imala
slana suza na licu i
njen sladak okus na jeziku ?
Da ne duljim;
savršeno mi je jasno
volim te...od...i do.....
Post je objavljen 10.05.2008. u 15:00 sati.