Jednom sam sanjala san...san o svojoj smrti.... mislila sam da je san...
Točnije bilo je ovako: Bila sam na samrti, da bih mi u san došlo savršeno biće... osoba koju sada volim...od tada...VAMPIR... Nadnaravne ljepote... nikada neću zaboraviti zlaćanu kosu koju je imao... presijavala se na mjesećevoj svetlosti... padala mu je preko lica... uzeo me u naručje...
rekao je (nikada neću zaboraviti te rijeći...koje su zvučale kao da sam ih već jednom čula...kao da me već jednom netko spasio...) : ,, ne boj se, volim te"!
ugrizao me i spasio... dao mi život kada mi nije bilo spasa...
Mislim da mu nisam stigla zahvaliti...
ostavio me u tami... da se učim najcrnjim lekcijama... moj spasitelj...
moj vlastiti vampr... mislila sam da je sve to jedan dio sna... nisam se više sjećala ničeg ljudskog... nikakvih osjećaja nije bilo unutar mene...
mislila sam da sanjam... san o svojoj smrti... i da će lice mojega spasitelja biti pohranjeno unutar odaja mojih snova... i da ću se probuditi... a bol koja je tekla mojim žilama nestati sa izlaskom sunca...
osjećala sam da mi se čitavo tjelo mjenja... bilo je bolno... bila sam sama...negdje...
Nakon nekoliko sati osjetila sam glad... ili žeđ... samo sam željela krvi... nisam zlnala zašto.... bojala sam se... pitam se dali bi mi bilo bolje da sam prošle noći utonula u san i neprobudila se više...
Sada sam bila svjesna onoga što sam ja... ja sam zvijer... ništa drugo no pijavica... nisam htjela da bude tako... zamišljala sam ovaj život unutar svojih misli puno drugačije... ljepše...
ah... nisam htjela ubijati... no nisam dobila izbor... konačno sam bila srela svoju ljubav... ali nije bilo kako sam ja to zamišljala.... ah... kako bih voljela da je on opet tu... nije... i možda više nikada neće biti...
Razmišljajući o onome što sam izgubila... i o onome što sam dobila zaboravila sam na žeđ koja me je ubijala... Nakon nekog vremena pala sam na tlo... opet nepomićno ležeći... on je opet došao....
dao mi je svoju krv da pijem... osjećala sam se poput djeteta... koje majka doji... ali ovo je bilo drugačije... osjetila sam njegovu bol, a sada se stapala sa mojom boli... njegov strah, sada je bio i moj strah...
Stala sam na noge, kada je rekao: ,, -mislio sam da ti o ovome sve znaš, da se nećes ponijeti kao dojenće"
,, -kako da prihvatim činjenicu da bića koja obožavam su ubojice i da sam ja jedna od njih?".
Krenuo je prema izlazu i doviknuo mi:,, -nisi imala izbor baš kao ni naše žrtve, a drugi put ne postoji"!
Morao je postojati...znala sam da jeste... morao je postojati... za mene...
želim drugima postaviti izbor... ali neznam kako...
Sada shvaćam bit svojeg života... predivna je činjenica da sve što počne jednom završi... ali pitam se jeli moja sudbina da nikada ne završim...
Sljedeći dan sam otišla na svoj grob... Nad njim je klećao jedan muškarac... nisam znala tko je... kada sam se približila osjetila sam njegov miris... prepoznala ga ali mi nije bilo jasno zašto plače, zašto ne likuje nad mojom smrću...
Kada progovorih:,, -poznavao si ju?"
,,- da jesam, i nikada joj nisam stigao reći da mi je žao, ja sam kriv..."
odgovorih: ,, -ne zaboravi da to ona nikad nije znala, nisi imao dovoljno povjerenja, bila je sama".
Tada sam ja nestala on je jecao, doista bio je to momak kojega sam ja poznavala, ili sam mislila da ga poznajem, ne mogu poznavati nešto što mi nije ništa reklo o sebi.
Moja priča je tek poćela, prića koja više neće imati kraja...
Izgubih vampira iz vida koji je rekao da se ne bojim i da me voli...
otišao je, a ja sam ostala sama sa mišljenjem kako sam obićna ubojica... i ništa drugo...
By: ...Gothic Lady...
P.S. OVO JE BILA ISNSPIRACIJA U JEDNOJ NOĆI, KADA SAM DOISTA SANJALA UGRIZ VAMPIRA... ALI JA SAM NAPRAVILA PRIĆU, AKO JU BUDEM ZNALA NASTAVIT I AKO VAM SE SVIĐA PISAT ĆU JOŠ... NASTAVIT ĆU JE...
STOGA MOLIM DA PROĆITATE I KOMENTIRETE, I KRITIZIRAZTE AKO NIJE DOBRO!
HVALA
Post je objavljen 10.05.2008. u 12:49 sati.