Pregled posta

JER SI MOJOJ DUŠI SPAS...

Stojim tu...slušam njene riječi...Slušam njegove...
Kaže da shvaća,ali


ne...


ne može...Ne zna kako je to kad ne možeš izdržati dan...
Ne zna kako je to kad je lijepo i sunčano i kad svaki milimetar
podsjeća
na nekoga...Kad svaka druga riječ podsjeća na nekoga...
Postoji skupina od 4 deshka...Budući maturanti...
Glavni za sranja,a iznutra...Suhe i zaboravljene dushe...
Srce lagano ubija otrov tuge...
Razumijem..
Znam...
Boli...


i mene,ali ne tako kao njih...Ja-ja ga samo vidim...
Svaki korak,svako mjesto u krugu podsjeća na njega...

Neizdrživo!!!

Ta..ta oluja u glavi...Sjećanja,misli,sada,snovi...
Sve savrsheno ukomponirano u jedno veliko psihičko sranje!!!

Odvratno...


Sjećam se vremena kad sam ja bila "Mrdežina mala"..Njegova sestra-mrdežina mala...I taj kafić...I ovo toplo vrijeme...Na štekatu...A onda,bus,1.stanica.I kuća...Ja i on...Šta je sve bilo...Ideja o farbanju
u "lonac" plavu boju..I ovo i ono,i ovako i onako...da sam znala
da će bez njega biti svima ovako teško i
da će ona osoba iz moje obitelji koja me u biti najviše
razumije po pitanju nekih stvari,da će se toliko udaljiti i zatvoriti...

Ža mi je...

jer..evo!Priznajem!!!Priko neta!!!da ,da...






FALIŠ MI!!!




Fali mi onaj tko me naučio da ne plačem pred svima...
Fali mi onaj tko me natjerao da naučim ne pokazivati strah..
Fali mi onaj tko me je uvijek štitio..I kasnije,kad smo postali stariji...
Bio si tu,mada se nismo podnosili...


DI SI?!


Ti si sjever,ja sam jug...Nikako se sresti...Više nismo ono dvoje
male djece koji ne mogu jedno bez drugog..Odavno smo to prestali biti,znam ali prije su bar postojali tragovi toga...
A sad?
Ne mogu glumiti da me nije strah...Trudim se da se ne rasplačem pred
svima...Stvarno!!!
On vam fali..A fali i meni...Glavni junak mojih priča za laku noć...
Tako mi se sad čine ti nashi kasni razgovori...
Trudim se...Razumijem te...I znam da ti je isto kao i meni...
Želim ti reći sve ovo...







Želim da znaš da u gužvi uvijek vidim njega...Uvijek vidim vas trojicu
u plavim majicama dolje na trgu...
I šta ako ti kažem da je njegova nadgrobna slika zadnje što vidim pred
očima prije spavanja i prvo što vidim kad god se probudim...

Što ako ti sve to kažem?

Što ako ti kažem da sam skroz pukla?!
Što ako ti kažem da me za ovaj svijet vežu samo riječi par ljudi koji
mi uporno tvrde da ne mogu bez mene i kojima sam razlog za življenje?
Što ako ti kažem da sam se već izgubila?
Da sam upala u pakao iz kojeg su me ona i on izvuki?
Da su bili potrebni oni-dvoje ljudi koji mogu shvatiti sve ovo...

Sad oni paze na mene..I trudim se neiznevjeriti svih njih...Ne želim im
stvoriti sve ovo šta se meni stvorilo...Stvarno se trudim ne otići zauvijek..
Znam da me trebaju...Neam pojma zašto!Neshvatljivo...
Al eto!Radi njih i radi one moje dvije likovice s kojima dijelim svoje dane..
One me na momente vraćaju među žive...Bude me...
A to je jako teško postići...
Imam ih toliko i trude razumijeti ono što se događa u glavi Male..






A ja trebam tebe sada...Jer sve ovo-samo ti možeš razumjeti...
I samo da znash,bojim se!
Bojim se spavati,bojim se nestati,bojim
se kretati među ljudima,bojim se svega!!!
Bojim se dana..Onog dana kad ćemo stati jedno pored drugog nasuprot
hladnog mramora i pokušati pustiti ga...Pustiti da ode gore..tamo iza
duge...Negdje gore...

Volim vas...
I potrudit ću se da mi bude bolje...
i hvala vam!
za sve...

Pružam TI