Bože, uzeo si krivog Vrdoljaka....
Čekamo Jaga i ja da počne koncert Lačnog Franca u Lapu, u kasnu jesen godine devedesete. Međutim Predin, Glavan i Vrdoljak sjede satima za stolom u jednom separeu Lapa, te slažu fine butelje ne obazirući se na ekipu koja pizdi jer čeka da počne koncert. Sve se skupa fino odužilo, Jaga je već lagano nervozan jer je do tada jedva čuo za Lačni Franz, ali nema veze pije se, mladi smo, svijet je gotovo pa naš. A onda je negdje oko 1 Predin nekako jedva doteturao do stejdža, publika je možda bila mrvu nervozna, ali dobre volje ni manjkalo. Vrdoljak, vidno pijan, upita Predina " I kako ti izgleda Lap nakon točno 10 godina?" Predin će " Put do pozornice je malo duži". Smijeh. Predin zatvara oči i počinje koncert. Nakon toga jedini čovjek koji je bio na više koncerata Lačnog Franza u Zagrebu u sljedećih nekoliko i kusur godina od mene je Jaga, i to samo zato jer sam u vrijeme jednog bavio nekim neobaveznim aktivnostima kao što je rat. A bilo ih je puno. Koncerata, ne ratova srećom.
A Vrdoljak se povukao u svom smeđem samtastom sakou negdje u backstage, nastavivši, valjda, prazniti butelje. Pitam se hoće li za ostati u povijesti zapisan kao čovjek koji je najbolje najavljivao koncerte? Kao ona legendarna gdje Giletu 10 puta za redom predaje bugarsku ružu. Naravno o kutnom francuskom na Le Cinema da i ne govorimo, ko to ne zna napamet, sjedi jedan iz stranijeh jezika. Uostalom, meni je to uz legendarno Au contraire, mon ami i jedino što znam na francuskom.
Nema veze, poučak s ovog koncerta za ubuduće je: Jebeš koncert koji počne prije ponoći, i jebeš život koji je otporniji od vlastite jetre. Ili obrnuto, dođe mu na isto...
Post je objavljen 09.05.2008. u 16:27 sati.