u mojoj ulici stalno ima događanja.
budući je slijepa ulica klinci su stalno na cesti i okolnim travnjacima. dečki igraju nogomet, curke se rolaju, a malo stariji igraju košarku. za one najstarije postoji i teren za boćanje, ali nije baš održavan i u ove 4 godine otkad sam doselila mislim da sam samo jednom vidjela djedice da igraju.
ali... odmah kraj boćališta (jel se uopće kaže boćalište??) postavljeni su stolovi i klupe. ne one klasične sa samo dvije strane stola, već one sa sve četiri strane stola, što su najpogodnije za igrat belu i slično...
čim malo zatopli u proljeće, djedovi iz okolnih zgrada se skupe i kartaju. prvo bude samo jedan stol zauzet, pa dva, pa na kraju sva tri i još ih par stoji sa strane i kibicira.
svaki dan kad idem s posla, ja prolazim kraj tih stolova.
i svaki dan razgovor zamre kad dođem dovoljno blizu da ih čujem. naravno, ne trebam ih ni čuti, znam kaj misle i kaj komentiraju tren nakon što se udaljim. osjetim njihove poglede i sprijeda i odozada. nije da su suptilni.
isprva mi je smetalo. nije da sam neka uštogljena dama, ali mi je degutantno kad mi u sise bulji netko tko mi po godinama može bit djed.
no s vremenom mi je postalo jasno da nema u tim njihovim pogledima nikakve zlobe i zapravo pohote.
nikad nitko od njih ništa ne dobaci, eventualno mi ponekad zaželi dobar dan, a ja uljudno odgovorim i nastavim.
ja sam mlada i, samim time, njima lijepa. a pri pogledu na mene, tako mladu i lijepu jel, i oni se osjećaju ili prisjećaju mladosti. i od tog jednog pozdrava se osjete sretnima.
pa im taj moj prolazak postane high point of the day.
a to je baš lijepo!
Post je objavljen 09.05.2008. u 11:12 sati.