Marketing
SLOMLJENA ŽENA
07.06.1991.
...ja nisam žena kojoj možeš dati
posljednje mrve od dijela tvoje sreće
niti kap rose sred bijela dana
što umorno poji suho cvijeće...
...ja nisam prosjak ljubavi tvoje
zaboravljene pred vratima pakla
i ne molim nježnost koja se sprema
da srce rani poput stakla...
...ja nisam žena što pjesme šalje vjetru
koji odavno stao je da puše...
...ja sam samo žena
sudbine gorke
ranjena srca
i slomljene duše...
POGLEDAJ ME,SVE PRIZNAJ...
15.08.1991.
...pogledaj me i sve priznaj
svetac nisi kao ni ja
paučinu koja laž je krila
skini sa svojih grešaka...
...ne kuni nebo i ne reci
da nikad te nisam voljela
ne moli me da ti praštam
ne šalji taj pogled anđela...
...ćutila sam da me varaš
da mi lažnu ljubav daješ
ostavi mi barem snove
i ne laži da se kaješ...
...jer ova naša ne ispričana bajka
kao val se razbila o stijene
i sve želje da stignemo do zvijezda
ishlapile su poput morske pjene...
ZOV PAKLA
04.05.1990.
Zar sam nekoga tražila da mi tumači podzemni svijet
i njegove tajne?
Zar je to potrebno,kada dobro sve znam
i krv mi se ledi od pomisli na to?!
Nikoga nisam molila da kaže koliko je ostalo
do sumraka života,
niti želim slušat harfu što svira
dok melodijom bola razdire zlo.
Ne želim ni tumačenje prošlih dana
jer poznat mi je svaki krik u samoći.
Niti me zanima kraj neke bajke
što skriva sreću princeze mlade.
Moje izmoreno tijelo sito je obećanja
a ja ne želim više brojati poraza suze.
Ne trebam ja oslonac u propalim snima,
ni ne zarasle rane izgubljene nade.
Svjesna sam svoje sudbine kobne
što opstaje samo uz pomoć vatre bola
i svjesna sam da ću živjeti sve dok prošlost
bude pamtila sreću starih dana.
Jer jedino što imam su sjećanja sjetna
okovana umornim osmjehom što peče
i jedino još mogu priuštiti sebi
spokojstvo duše i oporavak rana.
Uvijek me prošlost duboko dirne
i probudi izmorenu tugu u oku.
Izobličeni lik blijedoga lica
otkriva u meni ratnika što gubi.
I znam da će vječno gorjeti iskra
duboko u duši obrasloj trnjem,
vječita iskra istine bolne
da voljena nisam,a srce ludo ljubi.
Zbog čega sam osuđena da sanjam,
a kad se budim istina boli.
Umorna sam i trebam odmor
al plašim se utonuti u san
jer svaki kutak obilježen je tobom
crni pristalice đavoljeg kola
i plaši me tvoje strašno obećanje
da podarit ćeš mi sretno zadnji dan.
Mrzim taj svijet u koji moram poći
bez svoje volje i još tako mlada.
Plaše me hrapavi krikovi iz tame
što odjekuju kroz pustoš i naslućuju zlo.
Željna sam sreće što bježi od mene
utjehe i mrve mirna sna
željna sam mladosti,prokockane,lude,
al neznam kako da vratim sve to.
I dok uzalud tražim izlaz
iz ovog crnog svijeta prepuna jada,
dok se borim sama sa sobom
opirući se zovu ognja i pakla,
i suza zaiskri u mom oku
iskrena puna ljubavi i tuge,
susret je gorak sa istinom krutom
jer sreća mi je opet izmakla.
Post je objavljen 09.05.2008. u 01:22 sati.