Ovaj post bude ispunjen sa velikim dramatiziranjem..
Zato....ne znam...
Tjera me na plač jednostavnost kroz koju prolazim ovaj tjedan...osjećam kao da sam loša prema svima. Bojim se da mi svakog danan netko može u facu reći da me ne podnosi...tak sam ko neka krhka olupina... uopće ne znam zašt se bunim ako imam sve kaj mi treba...
Al svejedno osjećam kao da mi nekaj fali , i tosa sarkazmom i ironijom u drruštvu pokušavam upotpuniti...osjećam se ko glavni klaun u cirkusu od svog života...razred..opet je jebena škola u pitanju...pokušavam psati smislen, pametne rečenice d dugim kompliciranim riječima poput mizantropije, endorfina i solipsizma i ostala sranja samo zato jer imam osjećaj da sam pametnija. Misliš da mogu bolje uspjeti s riječju nostalgija nego sjeta?
Ne znam. Pamet, mozak me izdal. Potpuno.
Ružne su mi sive stanice i srame se same same sebe pa ne žele izaći van. Samo sam gora onda.
Ne znam kakvog sve to ima smisla, al gorim ko šibica koja se nikad ne gasi za znatiželjom i željom za pripadnošću.
Jebi ga...
Evo vam pjesma kaj bar nju pročitate (ako pročitate) kaj neju uzaludni komentari.
Ne nalazim značenje utopiji
Ionako više nije vrijedno
Kad mi svaki dan govre
Da ljudi ne vrijede.
Otkud da uzimam snagu,
Za sebe
Kad ju dajem da drugima bude bolje...
Ne razumijem smisao života
U kojem me nitko ne doživljava
U pravom svjetlu..
Kao da sam kalup
I samo se stvaraju novi odljevi
Osoba ne suncu
Koje se stapaju sa mirisom zlobe..
Ne razumijem i nikad neću,
Tko je kriv za ovu jednoličnost..
Zbog koje ja ne mogu biti sretna...
Post je objavljen 08.05.2008. u 15:16 sati.