Marketing
isti ovaj datum, samo prošla godina...
7.5.2007.g.
Bila sam mu najbliže što sam ikada mogla biti. I sve sam upropastila. Svaku nadu, svaki pogled. Sve. Pričala sam sumanute stvari, gubila se u prostoru. Nisam bila spremna na taj korak. Sve me je doslovno pregazilo. Ostala sam u prostoriji punoj glasova i ljudi i osjećala sam da tamo ne pripadam, da ću puknuti nakon još jedne izgovorene riječi. To se i dogodilo. Nije niti mario što sam onamo. Ništa mu nije značila moja prisutnost, a on je meni bio sve. On je bio isti kao i uvijek-miran i staložen. A ja? Lutala sam u toj prostoriji kao da sam tamo prvi puta. Trebalo mi je neko upozorenje. Nisam ga dobila. Prepala sam se i pobjegla kao kukavica, neshvaćajući da sve greške mogu biti ispravljene i da za to nikad nije kasno. Dobila sam ovu priliku. Dobit ću još jednu. Ja se barem nadam. Bog je milostiv. Bar je jedno sigurno. Našla sam te. I onda pobjegla. Nisi dobio svoj obećani doček. Dobio si samo riječi nanizane bez ikakvog smisla, samo da bi bile izgovorene. Čak ni «dobrodošao kući» nisi dobio. Uvijek se pitam zašto sve mogu napisati, a ništa izgovoriti. Zašto se jednostavno ne mogu snaći u situaciji, nego samo lutam kao guske u magli? Sada bih voljela jedno-prevladati strah. Sve bih dala da se vrijeme može vratiti. Znam točno što bih ispravila. Kasno je sada. Nadu mi jedino vraća-vjeruj u bolje sutra. I sutra, sve će biti bolje. I ja ću biti sretna, a i ti. Zajedno. Ništa drugo neće biti potrebno. Sada samo preostaje zaspati i zaboraviti na ovo, da je ikad postojalo. Da, sutra će biti bolje…
**
Uspjela sam. Spašeno je. Iako je nesreća bila dobila bitku, ja sam dobila rat. Vrijedilo je svih žrtvi. Tako sam bila blizu. Najbliže sam istini. Izgleda da je istina jednaka mašti. On prestaje biti izmišljeni lik, te se formira u pravi sa snažnim konturama. Mojoj sreći nema kraja. Njegove oči gledale su mene. Slušao je. Pratila sam ga u stopu. Nisam se mogla odvojiti. Kao da nas je držala nevidljiva spona. Puknula je, bar na kratko. Pokušat ću je spojiti. I postat će vidljiva. Držat će je ljubav.
-------------------------------------------------------------------------------------------
najlakše se opet iznova vratiti u prošlost...
iako je od ovog dana prošla točno godina dana ja točno znam kako sam se tada osjećala i pamtim neke nebitne detalje koji su mi nekoć bili život
ONA me tjera da napustim uspomene...
evo i sada na sebi nosim majicu na kojoj piše: tanka Lara i debela Tanja
a Tanje nema tu u mojoj blizini
kaže da to ne želi više
osvrćem se po sobi i napada me hrpetina uspomena...
evo na stolici je njena jakna, na stlou njezin rajf...
na zidu njenim rukopisom napisano-DOBRO JUTRO
sjećam se kako smo stajale na zidu na rivi i pjevale na sav glas: Ma što da želim sve je tako daleko...
i sad je sve to nestalo
i kako onda da ne budem tužna
ona tvrdi da sam ja kriva
ja tvrdim da smo obje
i stalno je sanjam...jednostavno-prošlost me proždire
i ja se zato uporno vraćam
i sjećam se Matije-stare ljubavi i o njemu piše taj 7.5.2007.
tako bih se rado vratila iako sam tada bila slomljena
bila sam manje slomljena nego sada
izgubila sam svoju polovicu srca
otišla je bez pozdrava
i odbija se vratiti...................
sa zida me gledaju riječi; Ich hasse dich(Mrzim te) i pitam se je li to meni bilo upućeno.........
"Gdje su Matija i Jaysillininhito? pozvat ću ih na piće kod mene u stan. molim te, Lara, dođi.(ako ti išta više znače) povedi Ivanu. zaključat ćemo se u stan i smijati se glupostima. uživat ćemo u životu i nama. lara, zaboravi Vis. ON NAS JE UNIŠTIO. vrati se. požuri, bus će krenuti svaki trenutak! ivana će te čekati na autobusnoj stanici. sama je htjela to. ne znam jesi li možda primijetila ali Ivana te treba. užasno se osjeća bez tebe. iskreno-kao i ja. pogledaj, bus je otišao."
to je bila jedna od posljednjih stvari što mi je napisala...
Post je objavljen 07.05.2008. u 21:56 sati.