Trči mali trči - Nicky Cruz
Igore, hvala za tu knjigu.
Ovaj postu je o Bogu i mojem pogledu na kršćanstvo.
Vjerujem u Boga otkad znam za sebe. Barem mislim da sam prije vjerovala, da to prije nije bila samo obveza. Iskreno govoreći, ne sjećam se mojega odnosa prema Bogu i prema Crkvi od prije 3 godine. Tek kada mi je tata umro prije 3 godine počela sam razmišljati o Bogu, o životu i o Isusu. Moja vjera tog kobnog trenutka se ugasila. Na sprovodu dok je lijes mog oca uranjao u zemlju osjećala sam kako se moja vjera gubi i nestaje. Mislila sam da je Bog kriv za sve, što sam sada bez oca, i krivila sam ga za svaki moj neuspjeh i svaku moju nedaću. Vjerovali ili ne, smrt Toše Proeskog me promijenila. Može vam se činiti to smješnim, ili ne znam kakvim, no taj događaj me je promjenio. Iznutra i zauvijek. Sjedila sam u školi, imala sam vjeronauk, i sestra mi je poslala poruku da je on poginuo. I taj trenutak sam pomislila: Sada je sa Bogom, sada mu je bolje u Kraljevstvu Njegovom. To je bio prvi put nakon dugo vremena da sam o Bogu pomislila nešto pozitivno. I tog dana sam uzela Bibiliju u svoje ruke i krenula je čitati. Osjećaje koji su bili u meni tog trenutka nisam mogla ni opisati. Smirenost, ljubav, sigurnost, zadovoljstvo, no i veliki strah. Razmišljala sam što mi je, što se sa mnom događa. I shvatila sam. Bog je uspio! Uspio je poboljšati me, uspio je pridobiti me u svoju zajednicu vjernika. I od tada je tako. Od tada vjerujem u Njega i od tada je on postao moj život.
Bilo je trenutaka u te posljednje 3 godine kada sam pomislila da me nitko ne voli, da sam sama. No, u svakom tom trenutku bih uzela Isusovu sliku i molila se... Znala sam da je on osoba koja me voli i koja je uvijek uz mene. On me nije napustio ni kada sam radila loše stvari, a podupirao me kada sam bila dobra, i kada sam radila stvari zbog kojih sam znala da se moj tata na nebu ponosi mnome. On je bio tu i kada sam plakala i smijala se. Bio mi je rame za plakanje i utjeha. Dao mi je odgovor na svako pitanje koje sam mu postavila, a na svaku najmanju sumnju njegovog postojanja bi on odgovorio čudom koje bi još više povećalo moju vjeru.
Ne idem u crkvu. Može se činiti to čudnim, što ne idem, no kada dođem u crkvu, kada uđem u tu prostoriju osjećam čak kako tu vjera je najmanja. Ljudi na misu dođu tek reda radi, mladi dolaze zbog simpatija, stariji dolaze samo da ubiju vrijeme. Rijetki su oni koji dolaze tamo moliti otvorenog srca. Većina ljudi u crkvi sav taj tekst zna napamet i govore ga mehanički, bez ikakvog razmišljanja o riječima koje izgovaraju, o jačini molitava koje mole. A ja ne želim biti dio toga. Ostajem kući, molim se u tišini svoje sobe. Isus je sa mnom tada, kao i sa svima onima u Crkvi koji ga ne poštuju. Kada molim sama, mogu reći na glas sve što me muči, znajući da će me on saslušati, dok u crkvi to ne mogu, jer bi mi smatrali čudakinjom, i osobom nevrijednom spomena. Ali ja znam da sam Isusu važna, kao i svaki čovjek na ovoj kugli. Svaka beba, svako djete, svi muškarci i sve žene, svaka baka i svaki djed. Važne su mu životinje, biljke, sve ono što ima život. I on se trudi pomoći svakome, koliko god umije.
Nakon, ako to mogu tako reći, obraćenja, počela sam se pitati kako izgleda Njegovo Kraljevstvo, gdje odlaze sve te duše, svi ljudi koji su okončali svoj život na Zemlji. Moje vjerovanje je oni ne umiru, nastavljaju živjeti u paralelnom svijetu, žive na Zemlji samo ih mi ne možemo dodirnuti, čuti ili vidjeti. Govoreći iz osobnog iskustva, znam da ih možemo osjetiti. Koliko li sam samo puta razmišljala o tati i mogla sam osjetiti njegov duh pored sebe, njegovu prisutnost i svu njegovu ljubav i sigurnost koju mi je pružao iz dana u dan. Cijeli svoj život. I znam da ću tu ljubav i tu sigurnost osjećati cijeli svoj život zahvaljujući Bogu, Onomu zbog kojeg sada sjedim na ovoj stolici i ovo pišem.
Na pisanje ovog posta potaknuo me je jučerašnji dan. Posjet prijatelja koji mi zaista mnogo znači, i dar koji sam dobila od njega, knjiga Trči mali trči od Nickyja Cruza. Hvala mu stvarno za tu knjigu, jer sam je čitajući, ponovno osjetila ono zadovoljstvo, sreću, ljubav i strah u isto vrijeme, ponovno su se u meni pobudili osjećaji kao i onog dana kada sam prvi put čitala Bibliju u životu. Volim Boga, i znam da on voli sve, tako i mene, i bit će mi utjeha u dugim nesanim noćima, u hladnim zimskim danima, u usamljenim trenutcima i u trenutcima tuge i radosti, kao i uvijek do sada. Hvala mu što je tu. Uvijek i zauvijek.
Dajemo Ti slavu,
čast i hvalu,
Tebi podižemo ruke,
Tvoje ime slavimo.
Dajemo Ti slavu,
čast i hvalu,
Tebi podižemo ruke,
Tvoje ime slavimo.
Jer velik si,
Činiš djela velika,
Ni'ko nije kao Ti, Isuse,
Ni'ko nije kao Ti.
Jer velik si,
Činiš djela velika,
Ni'ko nije kao Ti, Isuse,
Ni'ko nije kao Ti.
Hvala...
Post je objavljen 07.05.2008. u 21:53 sati.