Marketing
Je li Isus Krist povijesna osoba?
1. Zastarjele teze
Iako se zastupnici takvih teza često pozivaju na svoju znanstvenu prosvjećenost, koje po njima kršćanstvu manjka, kod ove teme se drže znanstveno poprilično zastarjelih postavki. Naime, proučavanje povijesnog Isusa u posljednja dva stoljeća rezultiralo je mnogim saznanjima i novim postavkama (o tome govorimo ovdje), a jedan od tih rezultata je suglasnost među ozbiljnim istraživačima o činjenici Isusove povijesne egzistencije. Iako su ta istraživanja osporila povijesnost velikog broja događaja koji se u Novom zavjetu vežu uz Isusa, postoji suglasnost sveukupnog egzegetskog istraživanja o tome da iz Novog zavjeta jasno izviru karakteristične značajke Isusova nastupa i navještaja. Tako je danas je nedvojbeno da je Isusova biografija nemoguća na temelju građe iz Biblije, ali da je ipak posve moguć opis prepoznatljivih obrisa njegova naviještanja, njegova ponašanja i njegove sudbine.
Ono što se za razliku od toga propagira na stranicama koje osporavaju Isusovu povijesnost jesu teze iz 19. stoljeća, kada su limitirani spoznajama svoga doba određeni povjesničari i filozofi zaključili kako Isus nije zbiljski postojao već je naknadno formiran kao mješavina mitskih figura onoga vremena. No, već krajem 19. i početkom 20. stoljeća se pokazalo kako su takve pretpostavke ipak uvelike preuveličane. Stoga je poznati nobelovac Albert Schweitzer u svojoj "Povijesti istraživanja Isusova života" iz 1906. ustvrdio kako je kod takvih teza A. Drewsa, B. Bauera i A. Kalthoffa riječ o "historijskim krijumčarskim stazama". Nažalost, razlikovanje između osporavanja Isusove egzistencije s jedne strane i kritičkog osvrta na povijesnost Biblije s druge nije prisutno kako ni među slabije upućenim kršćanima, tako ni među mnogim ateistima, pa se zbog toga često rezultati povijesnog istraživanja banaliziraju i jednostrano prikazuju. Tako su npr. na hrvatskom prijevodu stranice “Jesus never existed“ (“Isus nikad nije postojao“) u istom nizu autora, koji bi navodno trebali biti ubitačni po povijesnog Isusa, navedeni stavovi jednog Rudolfa Bultmanna, koji nikada nije negirao Isusovu povijesnost već dapače svom djelovanju spada među najveće kršćanske teologe 20. stoljeća i jednog Bruna Bauera, čije su postavke o Isusu i Bibliji uslijed novih otkrića u najvećoj mjeri napuštene.
Rudolf Bultmann (1884. – 1976.) – Nijemac koji pokazao da vjerodostojnost i značaj kršćanstva nisu izgubljeni čak niti radikalnom povijesnom kritikom, kod koje se praktički negira povijesnost svih događaja iz evanđelja osim smrti na križu. Predlagao je demitologizaciju Biblije kako bi se približila suvremenom čovjeku.
Još jedan od primjera takve zastarjelosti je teza da Prva i Druga Ivanova poslanica pokušavaju obraniti mit o zemaljskom Isusu. Tim argumentom osporavatelji Isusove egzistencije nastoje dokazati kako je već u samoj Bibliji prisutna borba protiv onih koji su živjeli u Isusovo vrijeme, pa su znali da on nije postojao. Međutim, danas se zna da kada te poslanice optužuju one koji ne vjeruju u Isusovo utjelovljenje, tada one smjeraju protiv gnostika, a ne protiv nekakvih osporavatelja Isusove povijesnosti. Gnoza je nauk prema kojem se otkupljenje događa po znanju i u kojem postoji dualizam između duhovnog koje je savršeno i materijalnog koje je propadljivo i beskorisno. Gnoza je postojala i prije kršćanstva, a gnostička strujanja su vrlo brzo nastupila i unutar rane Crkve . Gnostici su sebe označili kao pneumatičare (duhovnjake) te su postavili zahtjev da budu kršćanima višeg reda, smatrajući sebe uzdignutima iznad onog "tjelesnog" shvaćanja kršćanstva zajednice. Sukladno njihovoj dualističkoj pretpostavci, Krist nije mogao uzeti nikakvo stvarno materijalno tijelo. Oni su stoga govorili o prividnom tijelu (dokema), što im je donijelo naziv doketi. Jedni su Isusu pripisivali pojavno tijelo bez ikakve zbiljnosti (Marcion, Basilid), a drugi su naučavali da je Isus imao nekakvo pneumatičko, eterično, astralno tijelo (Apelles, Valentin). U Prvoj i Dugoj Ivanovoj poslanici govor je usmjeren protiv njih, pa tako Prva Ivanova poslanica počinje s rečenicom: „Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života… to vam navješćujemo“ (1,1). „Po ovome poznajete duh Božji: svaki duh koji priznaje: 'Isus Krist je došao u tijelu', od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa nije od Boga. To je duh Antikrista…“ (4,2s; usp. 4,15; 5,5s). S istom jasnoćom kaže se to u Drugoj Ivanovoj poslanici: „U svijetu su se pojavili mnogi zavodnici koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija: Svaki takav je Zavodnik, Antikrist“ (r.7).
Dakle, za raspravu o Isusovoj povijesnosti potrebno je biti upućen rezultate znanstvenih istraživanja. Budući je Biblija je do danas zasigurno najistraživanija knjiga, mnogi rezultati istraživanja se opravdano smatraju izvjesnima i neosporivima. Jednoglasan rezultat tih istraživanja je činjenica da je Isus živio na zemlji, isto kao što postoji konsenzus o tome da Isusov život nije protekao točno onako kako je to opisano u Bibliji.
Nažalost, kod negativno intoniranih rasprava o povijesnom Isusu se ta istraživanja redovito uopće ne dotiču, pa se priča, kao prije dva stoljeća, vrti oko vanbiblijskih izvora o Isusu, za koje se nastoji dokazati da su nepouzdani. No, kako ni to polje ne bi izostavili, u drugom dijelu ćemo se osvrnuti i na te izvore.
Post je objavljen 07.05.2008. u 16:19 sati.