Evo da se javim dok sam još pod utjecajem. Ne nisam se počela drogirati, ali mislim da je ovo još i bolje od droge. Ovo je možda drugi puta da neka predstava tako utječe na mene. Možda i raspoloženje ovisi o tome, ili vrijeme koje je pogođeno. Ako ste u prilici pogledajte ju. Ja cu sigurno. Nakon nekog vremena. Predstava se zove "Kako misliš mene nema!?".
Glumili su odlično, u hipu se pretvarajući iz jednog lika u drugog. Izrazi lica, gestikulacija, improvizacija, surađivanje s publikom, realne situacije, komično prikazane i one koje nisu komične. Glumilli su Filip Jurčić i Amar Bukvić koji su zapravo nosili cijelu predstavu i vodili dijaloge i monologe. =)
Priča je svakodnevna, oni se pretvaraju iz jednog indetiteta u drugi, bilo zamišljenog ili stvarnog. Tužne situacije ismijavaju, i kroz cijelu predstavu sam se smijala. Bilo je trenutaka koji su me dirnuli, ali prije neko bi me priča stigla pogoditi oni su je okrenuli na smješnu stranu i sami se poigravali svojom sudbinom i vlastitim identitetom.
To je njihov projekt, koji su sami napisali, za ispit na akademiji, a kasnije ju je s njima doradila redateljica. Kako ne bi opisivala detalje pogledajte ovdje. Prijateljice su mi rekle kako glume u par serija, a kasnije sam i sama saznala i pročitala. Tako da mislim da imam sreće što ih ne pratim u tim serijama, što nisam u sebi stvorila predrasudu te ovako vidjela njihovo svo glumačko umijeće i mislim da je većini, ako ne svima draže biti u kazalištu, nego na televiziji. Neću opisivati radnju, jer je presložena, prepuna događaja, jer tko zna što bi bilo da je obojao auto u avokodo zelenu, nije našao bandićev mobitel, netko u publici imao za posuditi 200€, nekome nije pala na pamet vizija pčelica Maja u gradu, i nije u njoj bit, nego u glumačkoj izvedbi.
Nakon predstave htjele smo ih ići upoznati, ali nikako da skupimo hrabrosti, ali na kraju smo ipak uspjele. =)
Nas, grupica, upoznali smo se, malo poslikali. =)
Još sam puna dojmova, pa mi možda rečenice nisu smislene, moje oduševljenje sigurno neće shvatiti oni koji predstavu nisu pogledali, i ne moraju, glavno da ja shvaćam sebe (nadam se).
Evo kad sam ispričala što sam htjela, nakon cijelodnevnog prepričavanja predstave sa prijateljicama, prisjećanja što je bilo u radnji, jer je bilo puno toga i odlučivanja koji nam je glumac draži (još se nismo odlučili), mogu se pozdraviti.
Iskra,
prepuna dojmova, (=
umorna,
i napeta pred put vas pozdravlja!
(ps. Moram ići, vibriram!) =)))
Post je objavljen 07.05.2008. u 14:54 sati.