TRIJUMF ZLA-1
General Radislav Krstic djeluje zabrinuto dok lagano sepajuci ulazi u sudnicu.I on je platio cijenu ovog rata kada je u prosincu 1994.izgubio nogu nagazivsi na minu.Vitak je pedesetogodisnjak,
odjeven u tamni sako,a prosijedu,tanku kosu zacesljao je tako da mu pokrije celu-znak da je tast.
Pogrbljeno sjedi za stolom i naboranog cela zabrinuto i nervozno pogledava suce.Vidi se da se u sudnici osjeca nelagodno,medju sucima i odvjetnicima odjevenim u crne ogrtace,kao da se radi o kazalistu.Ali za razliku od kazalista,ovdje se radi o smrtno ozbiljnim stvarima.Ovo sudjenje vec traje preko godinu dana,a na Krsticevom se licu cijelo vrijeme odrazava nervoza.Od samog mi je pocetka djelovao poput zivotinje uhvacene u klopku,slab i uplasen.
Sjedeci u sudnici,sjetila sam se prizora iz dokumentarnog filma o ulasku vojske Republike Srpske u Srebrenicu.Bilo je to u popodnevnim satima 11.srpnja 1995.U kratkom isjecku vidi se komandant srpskih snaga general Ratko Mladic kako naredjuje svojim vojnicima da zauzmu enklavu.General Mladic,Krsticev izravni nadredjeni,ne doziva ga punim imenom,vec nadimkom Krle,kao da su na privatnoj zabavi."Krle,dodji ovamo!"-vice Mladic.To zvuci kao da zove konobara ili psa.Krstic ga prati gledajuci u tlo,bez odusevljenja.Za mene je ta kratka scena iz dokumentarca simbol odnosa agresivnog dominantnog gospodara i potcinjenog sluge.Odnos koji ce Krstic sest godina kasnije platiti sa cetrdeset i sest godina zatvora.
U uvodnoj rijeci,tuzitelj Mark Harmon je rekao:"Ovo je slucaj trijumfa zla,prica o tome kako su oficiri i vojnici vojske Republike Srpske,ljudi koji su se predstavljali profesionalnim vojnicima,koji su smatrali da predstavljaju uzvisene ideale srpske proslosti-organizirali,planirali i dobrovoljno sudjelovali u genocidu,ili su samo sutjeli.Pocinioci tih strasnih nedjela uprljali su ugled srpskog naroda i obescastili vojnicku profesiju."
Kada sam prvi puta vidjela Krstica-nacin na koji je govorio,ton njegova glasa,obzir koji je pokazivao kada je slusao zrtve,odredjen dojam naivnosti koji je ostavljao-svakako mi nije djelovao poput covjeka koji je sudjelovao u zlocinima.Bio je nervozan,ali nije djelovao kao zli primitivac otrovan mrznjom i gladan osvete.Iako sam ga u dokumentarcu vidjela u uniformi pored generala Mladica u Srebrenici,
nije mi se doimao kao vojno lice na isti nacin kao Mladic;nije cak niti izgledao agresivno.
Bio je previse sutljiv,povucen i djelovao je intelektualno,poput vojnog cinovnika,nekoga tko bi radije premetao papire po stolu nego vodio vojnike u bitku.Pred Tribunalom se trudio ostaviti dojam profesionalnog vojnika,covjeka s integritetom.
Krstic me podsjetio na moga oca.Odmah nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata,moj je otac postao profesionalni vojnik.Kao oficir imao je dobru priliku za karijeru,bolju nego da se demobilizirao i vratio na stari posao stolara.Ali svojega sam oca uvijek smatrala vise uredskim covjekom,sa sklonoscu prema elegantnoj odjeci,dobroj hrani i plesu u oficirskom klubu.On se uglavnom i bavio papirima,a zbog loseg se zdravlja povukao u prijevremenu mirovinu.Da nije bilo rata,to bi vjerojatno napravio i Krstic.
Gledajuci ga kako sjedi,pitala sam se je li i njegova uniforma jednako mirisala.Uniforma moga oca
uvijek je mirisala po mjesavini duhana i octa.Bile su to rane pedesete i vjerojatno mu je ta uniforma bila jedina.Sjecam se kako bi je nedjeljom poslijepodne majka peglala na kuhinjskom stolu dok je otac slusao prijenos nogometne utakmice,glave nakrivljene prema radio aparatu.Majka bi prvo usula vodu u lavor i dodala nekoliko kapi vinskog octa.To ce osvjeziti boju,govorila je.Zatim bi u to namocila gazu,iscijedila je i njome prekrila hlace na stolu.Jos nismo imali elektricnu peglu.Na stednjaku bi ugrijala tesku zeljeznu peglu;svaki put kada bi je spustila na tkaninu,sa stola se podizao sisteci oblak pare.Oceva je uniforma uvijek bila savrseno ispeglana,ali svaki put kada bih ga poljubila,osjetila bih taj poseban miris njegove uniforme.
Krstic me podsjeca na oca i po tome sto je,kada bi skinuo uniformu,moj otac postajao posve drugaciji covjek,kao da mu je time oduzeta moc.Odjednom je bio manji,nekako slabiji i tisi.Sjedeci u sudnici u tamnoplavom sakou Krstic je djelovao izgubljeno.Kao da mu je uniforma davala identitet.
Palo mi je na pamet da je za njega mozda ponizavajuce sto je pred sudom obucen kao obican civil.
Toliko me podsjetio na oca,da nisam odmah shvatila kako Krstic zapravo pripada mojoj generaciji.
Godine 1998.,kada sam cula da su ga uhapsile snage UN-a,nisam odmah bila svjesna toga.Nisam poznavala nikoga iz svoje generacije tko je odabrao vojnu sluzbu.To zanimanje mladice moje generacije uopce nije privlacilo.Bili smo gradska djeca i studirali"fine"predmete poput filozofije,
povijesti umjetnosti ili psihologije na Filozofskom fakultetu Sveucilista u Zagrebu.
Za one rodjene u zabitom bosanskom selu sve je bilo drugacije.Cesto je jedini izlaz iz takvog sela bio stupiti u profesionalnu vojsku,pogotovo za one iz siromasnih seljackih porodica.Uniforma je jamcila topli obrok,odjecu,cipele,besplatan stan,placu,a za roditelje jedna usta manje.U svakom takvom selu uniforma se izuzetno postovala.Bilo kakva uniforma znacila je moc,a moc ljudi postuju i pribojavaju je se.
Krstic je vjerojatno imao dobre razloge da postane vojno lice.Oficiri su bili pristojno placeni,a kad bi se ozenili,ubrzo bi im dodijelili stan.S tocke gledista nase generacije bila je to velika prednost.Iako smo bili snobovi,morali smo zivjeti s roditeljima,cak i nakon sto smo se vjencali i dobili djecu.Rijetko si je tko mogao priustiti da iznajmi stan.No unatoc svim pogodnostima koje je donosila oficirska uniforma,znali smo da su i bez nje Krstic i njemu slicni drugaciji od nas.Pod uniformom,oni su jos uvijek bili seoski momci uplaseni od velikog grada.Iako je Krsticeva zena uniformu sigurno glacala elektricnom peglom,on je u izvjesnom smislu ipak pripadao i generaciji mog oca.
Ali bilo je stvari koje su ga cinile pripadnikom moje generacije:kult Titove licnosti,velicanje partizanske borbe protiv fasizma,a ponajvise vladajuce ideologije"bratstva i jedinstva".S te tocke gledista,Krsticevo se djetinjstvo i mladost vjerojatno nisu puno razlikovali od moga.Odrasti u gradu ili na selu znacilo je nesto potpuno razlicito.Ali je na neki nacin ipak bilo isto.U Vlasenici ili Han Pijesku,gdje je Krstic isao u skolu,ucio je iz gotovo istih knjiga kao i ja.Odrastali smo slusajuci iste price,poput one o Titu koji je ukrao svinjsku glavu i skuhao je za bracu i sestre(koji su poslije dobili proljev),ili onu o Bosku Buhi,djecaku koji je bio partizanski kurir i tako postao narodni heroj.Oboje smo morali uciti napamet sve partizanske ofenzive.Sigurna sam da je ranih sezdesetih i Krstic sa skolom posjetio Tjentiste,mjesto bitke na Sutjesci ili ustaski koncetracioni logor u Jasenovcu,bas kao i ja.Vjerojatno su pjevali iste partizanske i domoljubne pjesme kao i mi.Cijeli razredi skolske djece gledali su obavezne partizanske filmove-"Neretvu","Kozaru"i"Desant na Drvar".
Na svaki Dan mladosti Krstic je vjerojatno sjedio pred televizorom,gledajuci slavlje na sportskom stadionu u Beogradu;dolazak Titove stafete i velicanstveni slet.Kasnije je vjerojatno cijela porodica uzivala gledajuci"Pozoriste u kuci".Sigurno su i oni jeli sarmu na Staru godinu.Pretpostavljam da je prvi automobil koji je vozio bio fiat 750,popularni FICO,a da je s porodicom ljetovao u Brelima ili Makarskoj.
Ni Krstic ni ja nismo pomisljali kako bi jednoga dana sve moglo biti drugacije.Jugoslavija se cinila sigurnom.Bratstvo i jedinstvo cinilo se stvarnim.Odrastali smo zajedno,pohadjali skole zajedno-Srbi,Hrvati i Muslimani-druzili se,vjencavali,radjali djecu,nikada ne pomisljajuci da bi nas jednoga dana nacionalnosti mogle podijeliti.Jedini su izuzetak bili Albanci.Nekolicina njih koji su zivjeli u Hrvatskoj uglavnom su bili zlatari ili slasticari.U Srbiji su radili uglavnom najprljavije i najslabije placene poslove.Bilo je tesko mijesati se s njima,ne samo radi jezicne barijere-svi su znali srpskohrvatski-vec zbog drustvenog polozaja,na njih se gledalo kao na ljude koji dolaze iz jednog posve razlicitog i inferiornog svijeta.
U svojoj uvodnoj rijeci na sudjenju,govoreci o svom zivotu,Krstic je potvrdio da:"...nikada nije bilo nikakvih incidenata,nicega uzrokovanog nacionalnom netolerancijom.Naprotiv.Svi smo zajedno isli u skolu,druzili se i postovali jedni druge.To se odnosilo i na starije seljane,a pogotovo na mladju generaciju."Mogu i sama to potvrditi.Sjecam se svojih skolskih prijatelja iz Srbije,Makedonije ili Bosne,njihovih neobicniH imena i jezika.Naravno da smo bili svjesni razlika,ali one nas nimalo nisu smetale.
Osim skole,jedan od glavnih utemeljitelja"bratstva i jedinstva"bila je vojska.Jugoslavenska narodna armija smatrala se narodnom vojskom i"najvecom skolom bratstva i jedinstva",jednim od temelja drzave.Stvarno je paradoksalno sto je ista ta vojska postala glavno sredstvo borbe protiv njega.
Potreba za nadilazenjem nacionalnih podjela vidi se po popisu stanovnistva iz 1981.na kojem se 1,2 milijuna ljudi izjasnilo kao"Jugoslaveni".Ta je grupa tada bila sesta po velicini"nacija"u Jugoslaviji.
Uglavnom su to bili pripadnici poslijeratne generacije,obicno stanovnici gradova i pripadnici mijesanih brakova.To je mogao biti pocetak jugoslavenske nacije-da nije bilo rata.
Govoreci na Tribunalu o svojoj proslosti a pogotovo godinama provedenim u Sarajevu izmedju 1972.i 1981,general Krstic zvucao je nostalgicno,gotovo romanticno.U to se vrijeme ozenio,dobio kcer i vlastiti stan."Bile su to divne godine mog zivota",rekao je.U Sarajevu je bilo necega sto je posebno cijenio,a sto drugi gradovi u Jugoslaviji nisu imali,rekao je da je"taj duh zajednistva u Sarajevu bio posebno naglasen"."Nikada se nismo raspitivali o nacionalnom porijeklu ljudi.Svi smo se osjecali kao Sarajlije",zanio se Krstic,mozda na trenutak zaboravljajuci da se nalazi u sudnici i da bi te njegove rijeci mogle zazvucati neuvjerljivo...
(Slavenka Drakulic-"ONI NE BI NI MRAVA ZGAZILI)
Post je objavljen 07.05.2008. u 00:05 sati.