bila je prejaka žena. ajme kad se sjetim... kako smo skoro svaki sat povijesti da bi odugovukli sat otvorili sve prozore na katu. svi razredi su već debelo bili unutra, mi smo bili posjedani po podu, a ona je dolazila izdaleka i zatvarala svaki prozor.
jedan po jedan.a mi bi gledali i smijuljili se.
"pa kaje vama deco? pa bute se prehladili!"
ajme a kad se sjetim njenih dugih monologa o knjigama.
kad se sjetim da smo alma i ja imale strane nazvane
"asja strana života" posvećene citatima njenih monologa
au našla sam- ovo su razni počeci knjiga-monologa:
"od obilja udžbenika koji se nude na tržištu...",
"a njih 7 je u optjecaju!!",
"nema ništa do starih gimnazijskih knjiga!",
"ma to novo...nema gibanje kao stare gimnazijske knjige.",
"nemaju ono što imaju udžbenici iz doba komunizma!",
"ništa nema do starih udžbenika NIŠTA",
"vidite deco, po ferček naučite dobro da.."
njene najpoznatije:
"SVI MOŽETE IMATI VISOKU OCJENU."
"JOOJ deco, pa to je gradivo iz rujna mjeseca!"
"znate deco ja sam vam pred mirovinom..." (almin i moj komentar ispod: već 15o godina..)
jebote ne-doživjet mirovinu.
a tek monolog
o kartuzijanskom samostanu (gdje se namjeravala odseliti u mirovini, naime kartuzijanci su red zavjetovan na šutnju), monolog o političkim pitanjima, "putin to je zgodan čovjek"
isuse kolko smo ju voljeli. još prije mjesec dana je kružila fora (varijacija na foru) "tko je doživio izgradnju prvih piramida? pad zapadnog rimskog carstva? aleksandra makedonskog? križarske ratove? otkriće amerike? osnivanje klasične gimnazije? sovjetski savez? i još sve to stigo ispredavat?"
šalila sam se kako njena vremenska linija broji vrijeme Do Staljina i Nakon Staljina.
o kartuzijanskom samostanu (gdje se namjeravala odseliti u mirovini, naime kartuzijanci su red zavjetovan na šutnju), političkim prijateljima, "putin to je zgodan čovjek"
žena je predavala dok su bombardirali zagreb. u podrumu. sa vrećema pijeska na prozorima.
predavala je u 3 obrazovna centra, 2 smjene, skroz kroz socijalizam.
djeca su ju obožavala.
sjedila sam u prvoj klupi uvijek, sa zrinkom. malo da se ulizujemo, pisali bi šta je predavala i ekšli ju čuli. ja sam ju uvijek vidjela izbliza, u potpunosti glatkih ruku i lica bez imalo bora. uvijek savršena maskara i- smirena žena s nemirnim pogledom. mlada je bila sad kad gledam. pojavom. duhom.
a da ne spominjem sate povijesti srijedom 8.sat. nisam ni na jednom bila u životu.
(pred zbornicom) ja: "profesoriceeee ja sam taaak umornaaa znate ovo mi je 8.saaaat"
ona: "idi, maja, IDI."
uvijek je puštala. bila je skroz flegma.
prejaka žena.
valjda je sad na boljem mjestu.
svaki put kad netko premine pomislim jebote kaj su oni ispunili u svom životu?
šta ja želim u svom životu? šta ak neću uspjet bit zadovoljna kad umrem? šta uopće oću iza sebe?
jel ću imat ljudi šta će me se sjećat uopće...
trenutno mi samo na pamet padaju glupave stvari. hoću slušati glazbu, pjevati, čitati, gledat filmove, ić na što više koncerata moguće, naučit nešto...al jebote kae to?
to su takve trivijalnosti. it's not in what you do, it's who you are.
a to određuje dal će te se itko sjećati.
mi ćemo se svi sjećati asje. svi koji su ikad razgovarali s njom.
žao mi je da se nismo stigli pozdraviti. tako to biva, valjda.
asja, bila si caryca, caryca ćeš ostati. u raju.
Post je objavljen 06.05.2008. u 23:08 sati.