Dogodilo se jednog jutra u carstvu šešira.
Car Šešir je rano ustao i pozvao svog savjetnika Šešira Mudraca.
„Nekoć si mi pričao o tome“ - reče Car - „kako smo mi šeširi nekada davno krasili glavu Čovjeka. Sinoć sam sanjao o tome kako bi bilo lijepo obnoviti tu staru tradiciju.“
„Pozovi svog sina“ – predloži Mudrac – „pošalji ga u ekspediciju!“
„Neće li biti čudno što jedan šešir carstvom Čovjeka luta sam?“
„Ljudi ne primjećuju čudesne stvari,“ - odgovori Mudrac - „reći će da ga putevima nosi vjetar.“
Kad se Sin Šešir obodom Šešira Mudraca spustio u ljudski svijet naišao je na neobičan prizor. Cestom je protrčao Kostur obavijen Mesom no „Ovo“- zaključio je Sin - „ne može biti Čovjek. Nema u njega ni srca milosti, ni prostranstava uma.“
Potom je u blizini, prolazeći carstvom ljudi, primjetio plutajuće, pumpajuće Srce. Vođeno strujama ljubavi i mržnje; nerasvijetljeno umom, sirovo, bez dostojne čistoće.
„Ni ovo“ - reče sebi - „ne može biti Čovjek.“
Napokon je spazio pogrbljeni Um, košnicu riječi, predodžbi i brojeva; bez vjerne suštine i zemlje pod nogama. „Ni ovo nije Čovjek“- reče u sebi; i vrati se svojemu domu razočaran.
Kad su Mudrac i Car čuli što je u svijetu vidio; Mudrac je šutio, a Car dobronamjerno zaključio - „Možda jednog dana ipak pronađemo Čovjeka; ili jedan takav pronađe nas.“
Post je objavljen 06.05.2008. u 22:45 sati.