Bijelo je ispred mene,
hrpa praznih neispisanih papira.
Dižem glavu i prisjećam se
kako nije umjetnost pasti,
biti prazan ruku pod ruku
s osjećajem da više
nemaš što dati.
Nikad nisam bio takav.
Dajem i davao sam
više drugima nego sebi
i ostao sam tu negdje
izgubljen i ne mogu se
pronaći.
Volim i volio sam
više nju nego bilo što,
a zaboravio sam da je
ljubav poput vatre.
Ako joj dopustiš
ugušit će te.
Tražim sebe
u nesređenosti
i nalazim samo
stare pjesme...
Između dva zla
birali smo manje.
Ploviti između
opasnosti je
vještina rijetkih.
Umjetnost se dići,
dijeliti sebe i dalje
jer se uvijek nešto
nalazi u praznini.
Iako se možda
ne čini tako.
Post je objavljen 05.05.2008. u 09:52 sati.