Pregled posta

Tekst koji nitko drugi u Hrvatskoj nije htio objaviti!

Desetak dana polemizira se po hrvatskim novinama o tome zašto je Ivo Sanader 1987. dobio otkaz kao urednik splitskog izdavačkog poduzeća «Logos». Svi koji su su se u ono doba bavili kulturom i politikom, savršeno to razumiju, a danas, s naknadnom pameću ljudi koji ne znaju kako je funkcionirao samoupravni socijalizam u poznoj, rokoko-fazi, pokušavaju to razbistriti na osnovi stereotipa i po logici sadašnjih kulturno-političkih odnosa. Iz premijerova ureda stiglo je tako priopćenje da je za otkaz Sanaderu bio presudan negativan utjecaj Veljana Radojkovića, splitskog partijskog položajnika, koji je, tvrde neki previše revni Sanaderovi sekretari, bio «agent KOS-a». Kontraobavještajna služba JNA, odnosno «organi bezbedenosti», bila je zadužena za sigurnost u kasarnama i za vojno osoblje. Postojala je, doduše, vojna Obavještajna služba, koja je, kao i KOS, te vojska uopće, dobila važniju ulogu poslije 1971. i 1972. jer je Služba državne bezbednosti (SDB) tada izgubila ranije Titovo povjerenje, kad je zaključio da je penetrirana od «hrvatskih nacionalista» i «srpskih liberala», odnosno ljudi privrženih disidentskom rukovodstvu Savke Dapčević Kučar u Zagrebu te Marka Nikezića u Beogradu. Oni, naravno, nisu bili ni nacionalisti, ni liberali, nego komunistički reformisti, a «nepouzdanost» aparata bila je uzrokovana time što su šefova resora bili privrženi republičkim «liderima». Zbog toga ili zbog nebudnosti, u Hrvatskoj su «pali» Josip Manolić i Josip Boljkovac, a na čelo hrvatskog SDB-a došao je vojni kadar, general Mišković. Kako su postojale i druge tajne službe, primjerice inozemna obavještajna služba SID, te svemoćna «personalna mreža» koja se iz Titova predsoblja širila preko šefa njegova kabineta, rezervnog general-lajtnanta Berislava Badurine, nije uvijek bilo lako razlučiti tko se čime bavi, pogotovo kad bi burni politički događaji doveli do toga da se sva ta juha promiješa, no ipak, vrijedila su dosta jasna «operativna» pravila. Ljudima i pojavama u kulturi, KOS se svakako nije bavio. Mogao se tu angažirati Savez boraca (jugoslavenski ekvivalent današnje hrvatskih dragovoljčkih udruga), koji je pridržavao pravo da reagira na idejne ugroze, pogotovo u vezi s tekovinama Narodnooslobodilačkog rata, no u sferi kulture i kulturne politike bio je, zapravo, nadležan Socijalistički savez radnog naroda, kao nadomjestak demokratskih predstavničkih tijela, koji je imao različite komisije za pojedina područja javnog života. Ako je nekoga naposlijetku trebalo uhapsiti, to bi obavio obični MUP, dok je prethodne izvide, prije nego je stvar išla na tužiteljstvo, ako je riječ o civilima, provodio SDB. Njihova su izvješća izgledala upravo kao i današnji materijali hrvatske tajne službe POA – red trača, red političkih diskvalifikacija, jako korisno za novine, a neupotrebljivo za normalni sud, no baš prikladno ako nekoga treba kompromitirati. Takvo povjerljivo izvješće SDB bi, naime, dostavio partijskom komitetu grada ili poduzeća, koji bi donio odgovarajuće odluke, a na njih nije bilo priziva, pošto u tom procesu, kao i u Kafkinom, službeno ništa nije ni otišlo u proceduru, nego se samo «spustilo u bazu» po političkoj liniji, kao povjerljiva «sigurnosna procjena».

Kad sam radio u «Vjesniku» (u vanjskopolitičkoj rubrici) moj kolega Nino Pavić bio je ondje namješten kao zamjenik urednika nedjeljnog izdanja, koje je tada uređivao zamjenik glavnog urednika lista, Stevo Maoduš. Kako je on istodobno bio član Gradskog komiteta partije, na stol su mu dolazila povjerljiva izvješća o «sigurnosnoj situaciji» na idejnoj fronti, koje smo mi krali pa čitali (vladala je neopisiva bijeda u javnom sektoru i Stevo, kao visokoploženi urednik, nije imao svoju sobu, nego rasklimani sol u velikoj, musavoj prostoriji, s ostalim urednicima). Tu sam vidio kako izgleda takvo štivo: dojavljivalo se s kim se susreće Žarko Puhovski, koliko je navijača «Dinama» poslije tekme došlo pred Katedralu, tko s kim sjedi u «Gradskoj kavani». Ako bi Žarko (sad improvizirm) susreo recimo Čička, onda bi se tome dodala ocjena da «liberalne snage komplotiraju s kleronacionalizmom», ali u nešto blažoj formi, jer su kvalifikacije, u to doba blagog režimskog kolapsa sredinom osamdesetih, bile prilično umjerene.

Bilo bi posve nezamislivo da se KOS, ili OS JNA umiješaju pa civilnim institucijama šalju izviješća ili mišljenja o kulturnim radnicima – linije zapovijedanja susretale su se samo na vrhu, u Predsjedništvu Jugoslvije, jer su čak i dva glavna državna komiteta, Savezni savjet za narodnu obranu i Savezni savjet za državnu sigurnost, zasjedali razdvojeno – a to sigurno nije bilo mjesto na kojem bi se raspravljalo o tobožnjem slučaju Ive Sanadera. Takvog slučaja, zapravo, nije ni bilo. Malu ja zabunu izazvao tekst Duška Čizmića Marovića, nakadašnjeg direktora «Logosa», koji je u «Slobodnoj Dalmaciji» napisao kako je Ivo smijenjen, jer je bio nesposoban, pa «proizvodio gubitke», na što je odmah skočio premijerski ured s kontrom da je Sanader, odstranjen «iz političkih razloga», pao žrtvom svemoćne vojne službe i represivnog režima. U podtekstu te polemike raspravlja se, zapravo, o menađerskim kvalitetama i političkoj biografiji predsjednika vlade. Može li Ivo voditi Hrvatsku, kad je propao kao direktor minijaturnog splitkog nakladnika, odnosno, je li on važan politički disident iz doba bivše države, ili je u državničku karijeru upao slučajno, iz splitkog Hrvatskog narodnog kazališta, odakle ga je za predstojnika Ureda predsjednika, lansirala Tuđmanova kamarila?

Mislim, zaista, da su stvari prošle prisutne u stvarima sadašnjim i u stvarima budućim, kako to, samo puno ljepše, kaže T. S. Eliot u «Četiri kvarteta» (Time present and time past(/Are both perhaps present in time future/And time future contained in time past). Nešto od svoje sposobnosti i persone Sanader je zaista pokazao u tom slučaju - ali stvari su se odigrale sasvim drukčije nego to Duško Čizmić i premijerski ured pokušavaju prikazati.

«Logos» je bio malešna splitska firma koja se bavila izdavanjem filozofskih djela i klasika markizma. Za direktora postavljen je Duško, vođa studentske ljevice u doba «hrvatskog proljeća», koji je prethodno uređivao zagrebački «Studentki list». Kad su, naime, početkom sedamdesetih provedene sustavne čistke, sa zagrebačkog sveučilišta odstranjeni su i desni (nacionalisti, studenti s hrvatskim grbom našivnim na pomodne trenčkote, koje su nosili s hlačama zvoncarama i crnim cipelama špičokama) kao i lijevi (anarholoberali, bradonje, pušači trave koji su svirali Dylana u auli Filozofskog fakulteta). Tako je i Duška poslalo doma, u Split. Nesvršeni student, on nije dospio diplomirati filozofiju preokupiran revolucijom i kontrarevolucijom, pa je postavljen na neugledno mjesto u lokalnoj nomenklaturi. Postao je direktor firme od dva-tri zaposlenika s uredom na splitskoj pjaci, koja bi tu i tamo izdala kakvog Heideggera, Fromma, ili sličnu umjereno pomodnu robu. Flamboajantan lik, divan čovjek, ali posve nepraktičan i nesposoban za bilo kakav karijerizam, Duško se, naravno, odmah sukobio s provincijalcima. Prvo je u «Slobodnoj Dlmaciji» objavio izdavački plan poduzeća koji je zapremao pune dvije novinske stranice, s naslovima nekoliko stotina djela koja bi, da su zaista tiskana, Split pretvorila u marksisitički Oxford. Drugo, namjestio je nekog mladog fićfirića koji se upravo vratio sa studija u Austriji, gdje je, u Innsbrucku doktoriro s tezom «Svjetonazor u djelima Jeana Anouilha». Jean Anoulh je čuveni francuski dramatičar, estet i homoseksualac, teški klerikalac, a autor radnje bio je mladi, visoki Splićanin dr Ivo Sanader, koji se vratio u zemlju sa ženom i malom kćeri Petrom, pa prvo zaposlio u poduzeću «Dalmacijaturist». Nisu mu odmah priznali doktorat, budući da je desetosemestralni studij romanistike (sic!) završio u glavnom gradu Tirola (gdje mu je predavao Zoran Konstantinović), na fakultetu u sklopu Sveučilišta iz Graca, gdje po starinskom, srednjovjekovnom statutu za to priznaju doktorat ali, kod nas, najviše magisterij. Srećom, na čelu komisije za nostrifikcije, bio je poznati romanist, profesor Predrag Matvejević, iskreni komunist traumatiziran spoznajom o strahotama komunističke represije, koji se zauzimao za sve disidente i režimske žrtve. Ivo je tako postao dr Sanader, a zatim, u gradu je susreo Duška, koji mu je isto toliko sličan koliko su idejno udaljeni – obojica su, naime, šarmeri, rječiti i društveni ljudi, osobno krajnje tolerantni, po naravi lagani i dopadljivi, te silno motivirani da se svide, osvoje sugovornika. Intelektualno jako pretenciozni, ne pate od pretjerane akribije - tu se ne ide toliko u dubinu, koliko u širinu. Čizmić vole žene, a Sanader svoju, žene vole Ćizmića, a Sanadera njegova. Odmah su se slizali, prepoznali kao dva bel esprita, koji u provincijskoj sredini nailaze na otpore s kojima se suočavao i «pisnik», Smojin Cervantes iz «Maloga mista». No, dalje su išli sasvim različitim putevima, u skladu sa svojstvima koja ta dva izvana slična karaktera dubinski razlikuju. Čizmić je idealistički priobalni Vlaj, marksist iz Mravinaca, a Sanader željezni pragmatik iz ljutog vlaškog zabrđa, sela Dugobabe, gdje pak caruje crna reakcija - među stanovništvom što većinom sačinjavaju njegovi daljnji rođaci, na izborima pobjeđuje Hrvatska stranka prava.

Kad je partija vidjela onaj megalomanski izdavački plan koji je skuhao Čizmić, odmah su ga smijenili i potjerali iz firme. Prijavio se na burzu, a kako nije imao fakultet, dali su mu posao noćnog čuvara u robnoj kući «Dalma». Zli «Feralovci», koji su tada još pisali za «Pomet», humoristički dodatak «Slobodne Dalmacije», objavili su tada vijest kako je «Duško Čizmić Marović, dok se idejno ne osposobi, zaposlen u robnoj kući kao noćni šuvar». Jedini namještenik s fakultetom, ostao je u «Logosu» dr Sanader. Postavili su ga za v. d. direktora, pa se on odmah sa svojstvenom mu energijom čovjeka koji ne priznaje zapreke, bacio na realizaciju megalomanskih planova u kulturi, koji bi, da su svi ostvareni, nesumnjivo proslavili Dalmaciju i tu izdavačku kuću. Publicirao je divot-izdanje knjige «Vječni Split» Anatolija Kudrjvceva, tiskanu na najfinijem papiru, te ilustriranu velikim brojem posebno naručnih originalnih slika najpoznatijih hrvatskih slikara. Veličanstveno promovirana u splitskom Kazalištu, već je ta prva, monumentalna knjiga financijski potopila majušnu izdavačku firmu, pa je Partija zaključila da je i ovaj drugi kulturtreger megaloman, blefer bez pokrića, smijenila ga, i na njegovo mjesto postavila jedinog preostalog namještenika, šefa akvizitera, koji će ubuduće tiskati isključivo lukrativne bestselere kao što su bili priručnici «Igla i konac» te «Mornarski čvorovi». Ovaj zaplet iz dalmatinskog Clochemerlea bio bi divan sižej za jednu srpsku televizijsku komediju iz onoga doba – Čizmića je mogao igrati Ljubiša Samardžić, Sanadera Dragan Nikolić, a šefa akvizitera Milan Srdoč.

Ljut i povrijeđen, dr Ivo otperjao je natrag u Innsbruck, gdje mu je stariji brat vodio neku trgovačku firmu (treći brat je svećenik, a sestra redovnica). Namjestio se u austrijskoj agenciji koja je zagrebačkim izdavačima prodavala autorska prava na stripove, novinske fotografije (uključujući pin-up modele koje je magazin «Start» tiskao na duplerici), kaubojce i krimiće. Nešto bi zaradio - Ivo je veliki diplomat, te dobar trgovac sposoban prodati i mačka u vreći, a to što je megaloman, možda nije dobro za ozbiljno poduzetništvo, ali je velika prednost u politici. Pokrenuo je i građevinski biznis – s dogradonačelnikom Innsbrucka i direktorom mariborskog poduzeća «Konstruktor» registriro je dvije tvrtke. Trebale su graditi stanove, uvozeći radnu snagu s Balkana. Obje su zatvorene, a bivšeg dogradonačelnika vlasti gone zbog bankrota i neplaćanja poreza. No istodobno, Ivo je osnovao tirolski ogranak HDZ-a pa kad je došao u Split, tu su ga odmah, s obzirom na jaki klerikalni background i puno prijateljskih veza u kulturnim i kazališnim krugovima, instalirali za intendanta splitskog HNK. Na jednoj premijeri, uočio ga je Tuđman. Sekundu kasnije, bio je šef njegova kabineta i preselio se s familijom u Zagreb...

Duško Čizmić dotle je proživljavao krizno, teško razdoblje života. Propali su država i sistem koji su mu omogućavali bezbrižnu intelektualno-političku egzistenciju. Između Rive i Pjace, zaokupljen jedino velikim i svjetskim stvarima, bio je lišen svakidašnjih briga, koje je preuzimala njegov strpljiva žena. No, ona je iznenada umrla i ostavila ga s dvoje nedorasle djece. Duško odlučuje napraviti totalni zaokret. Radit će, i to najteži fizički posao. S još dva ortaka kupuje koću, pa postaje ribar. Mislio je da se život radnika svodi na trudbeništvo, a ribar je, u stvari, mali poduzetnik, kojemu za opstanak treba strahovita životna mudrost, okretnost, okrutnost i realizam. Tako je Duško propao i vratio se onome što jedino zna – piše za novine, predaje filozofiju, pošto je studij dovršio dok je radio kao noćni čuvar. Djeca su postala svoji ljudi. Žene ga i dalje obožavaju. Ne možeš pobjeći od svoje karme. To je, ujedno, odgovor na pitanje što se piše Hrvatskoj s dr Ivom Sanderom na njenom čelu.


Post je objavljen 05.05.2008. u 01:48 sati.