Mom mužu Arthuru nije lako sa mnom. Priznajem.
Znam biti vrlo osjetljiva u nekim stvarima i reagirati preemotivno. U stanju sam se rasplakati zbog srcedrapateljske reklame ili kad je netko na tvu sretan i veseli se. U tim slučajevima cmizdrim i ponašam se kao tipičan ženski pekmez. Čovjek bi pomislio da i u romantičnim stvarima tako reagiram, ali ne. U ljubavi sam senzibilna kao prosječan traktor, sa ili bez priključaka. Svejedno.
Još prije dvadeset godina kad smo prvi put Arthur i ja bili zajedno na moru kao cura i dečko, objavila sam svoj pojam romantike koje se vremenom nije baš puno mijenjao. Šetali smo, držali se za ruke i ja sam osjetila da je to baš to, ona romantika koja se meni sviđa i isti čas podijelila svoje misli s Arthurom. Rekla sam kako su za romantiku potrebne baš tri stvari koje mi imamo. Šetnja uz more, zalazak sunca i miris ćevapa s obližnje terase.
Bilo bi doduše romantičnije da smo i jeli te ćevape, a ne samo mirisali, ali u nedostatku novaca i miris je bio dovoljno romantičan za moje pojmove.
Kroz sve ove godine znala sam Arthura tu i tamo još iznenađivati s mojim pojmovima romantike, koje nisu uvijek bile nužno vezane za hranu. S muzikom pogotovo. Nema dugo pao je u nesvjest kad sam mu otkrila da je meni pjesma od Dade Topića Da li znaš da te volim totalno slinava i bezvezna. On tu nešto nije znao, pa jel ona znala, pa on priznaje i njanjanja. Preforsirano, potrošeno i dosadno.
Ljubavne pjesme uglavnom tako doživljavam, slinavo, plačno, patetično i bezvezno. Ne volim ih slušati. Zašto bi slušala o nečijoj patnji i bila tužna? Najtužnija pjesma koju mogu podnjeti je Pišonja i Žuga od Zabranjenog pušenja, koja priznajem nije baš nešto romantična ali je zato za mene vrhunac tužnoće. Uglavnom se tužne ljubavne pjesme pišu i sviraju, pa i puštaju. Svi nešto sline, cendraju, preklinju, žale se i sve tako neki osjećaji koje ja uopće ne povezujem s ljubavlju.
Ljubav je za mene kad je čovjek toliko sretan da je euforičan i pomalo blesav. Podosta blesav ustvari. Kad mu svaki čas dođe da cmokne nekoga najbučnijim i najglasnijim cmokom na svijetu i baš ga briga za sve ostalo. Kad mu dođe da zagrli cijeli svijet i još nekoliko planeta pride. Kad pleše i bez muzike. Kad toliko voli da misli da će mu se srce rapuknut od količine ljubavi i sreće.
Takve i pjesme volim. Vesele, prpošne i pomalo šašave. Preko svoje djece, Huluvuice i Zvončeka sam naišla na baš jednu takvu pjesmu koja mi je postala pojam kakve ljubavne pjesme trebaju biti. Nakon neprestanog puštanja od strane prvo klinaca pa onda i mene i mom Arthuru se dopala. Znamo doma slušati i birati najljepši stih, a refren smo odlučno zanemarili. Drum'n'Zez nam na tome neće zamjeriti. Nadam se.
Arthuru je najjači stih "zbog tebe ne vidim ni sisate klinke" a ja se dvoumim između "tebi bi dao svoje internet sate" i " ni voćnih jogurta mi ne bi bilo žao". Poveznice sa hranom su stvarno slučajne, kao i naziv meni najromantičnije pjesme na svijetu Palačinke. Nakon te pjesme čovjek se osjeća dobro, kako i treba da se osjeća, a vrlo često sam sebi kaže: "jebate, to je ljubav". Čak i oni koji obično ne govore "jebate" ili "to je ljubav".
Za one koje znaju puštam, a za one koje ne znaju predstavljam meni najromantičniju pjesmu na svijetu:
ili ovdje
Post je objavljen 05.05.2008. u 08:42 sati.