Zanimljiva koincidencija.
U istom broju „Jutarnjeg lista“ od 4.svibnja 2008. godine o dva velika jubileja. Mogli bi dodati i treći, godišnjicu smrti Josipa Broza Tita. No o tome u listu nema ni riječi. O tempora o mores!
Don Živko Kustić, svećenik grkokatoličkog obreda i istaknuti katolički publicist slavi zlatnu misu nakon pola stoljeća neprekidnog služenja katoličkoj zajednici u Hrvatskoj. To je bio povod novinaru Vladi Vurušiću da s Don Kustićem upriliči razgovor koji je u listu objavljen na dvije stranice.
Iznad teksta u najavnoj „šlajfni“ slijedećih stranica stoji, Arsen Dedić: „Dva grada, dva braka, dvoje djece – jedinstveno djelo“. Veliki hrvatski kantautor govori o prožimanju obiteljskog, umjetničkog i boemskog života u tekstu koji obuhvaća četiri stranice. Tekst je objavljen povodom 50 godišnjice autorovog stvaralačkog rada a neposredni povod bio je da je autor: „Priredio koncert za pamćenje kome je ozbiljnost jubilarnog značaja ukinuo sam - Arsen.“, kako piše na kraju članka autor Željko Ivanjek.
Dva jubileja, dva čovjeka, dvije poznate ličnosti i dva različita svjetonazora. Jedan se pouzdaje u Boga i zahvaljuje Njemu za sve što je postigao, drugi se pouzdaje u Čovjeka i vjeruje da je samo Čovjekov rad ono što je vrijedno i što nakon njegovog odlaska ostaje. Tako barem ja doživljavam te dvije osobnosti.
Arsen Dedić je za mene osobno, bez obzira na sve njegove ljudske mane, moralna i stvaralačka vertikala. Pratim njegov rad od njegovih početaka. Bio sam samo na jednom njegovom koncertu, davne 1972. u Sarajevu. Kao uspomenu sačuvah autogram s datumom. Otada više nikada nisam bio na njegovom koncertu, ne volim ga slušati u gomili. Ipak imam sve nosače zvuka, bilo vinil, bilo CD koji su do sada izašli. Svako večer ih slušam i uvijek otkrivam nešto novo. U tekstu, u melodiji, u aranžmanu. Ima pjesama koje još uvijek nisam do kraja shvatio. Morat ću ga jednom priupitati: što je pjesnik time htio reći. Imam i neke njegove zbirke pjesama uključivo i legendarnu "Brod u boci". Neću dalje! Subjektivan sam, a ima ljudi koji ga ne vole. Osim toga ovim tekstom želio sam se osvrnuti na razgovor s Don Kustićem, a ne pisati o Dediću.
Don Živka Kustića poznajem preko njegovih kolumni u „Jutarnjem listu“. U većini slučajeva se ne slažem s njegovim stajalištima. To je i razumljivo. On je vjernik, ja sam agnostik s otklonom prema ateizmu. No poštujem njegov rad i njegov svjetonazor. Više puta sam pomišljao da se osvrnem na njegove kolumne, i prije nego što se počeh javljati u blogu, no nekako mi se nije dalo. Smatrao sam da smo previše udaljeni u svojim uvjerenjima, i da bi teško prihvatili mišljenje onog drugog.
Ipak, obzirom na duljinu objavljenog razgovora i iznesena mišljenja, i činjenice da pišem blog, ovog puta nisam mogao odoljeti. Nadam se da se, ako bude saznao za sadržaj, poštovani Don Kustić neće ljutiti. To je moje mišljenje o njegovim stavovima, a ne o njegovoj osobi, koju nadasve cijenim.
I na kraju ovog uvodnog dijela, razumijevanja radi: u osvrtu na razgovor pod pojmom Crkve podrazumijevam crkvenu organizaciju (bilo koje konfesije), a ne religiju.
Don Živko Kustić govori:
„Onda smo znali granice, tko je neprijatelj, što je zadatak – očuvati vjeru i tradiciju u ideološki neprijateljskom, ateističkom okružju.“
Eto, poštovani Don Živko Kustić otkriva da je ateizam neprijateljsko okružje. Kome? Crkvi! Pri tome zaboravlja da vrijedi i obrat: ateistima je neprijateljsko kršćansko okružje. Točnije rečeno dogmatski način razmišljanja svojstven svim Crkvama. Zar nije tako? A neprijatelji se normalno međusobno bore. Jer su neprijatelji. Jednom pobjeđuje jedan, drugi puta drugi. Pri tome se i jedni i drugi služe svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Nažalost! Koliko nas povijest uči, u tome Crkva ima tisućljetno iskustvo za razliku od ateista koji su, recima to tako, na vlasti trajali otprilike jedno stoljeće (koliko ih je tada zaista bilo ateista moglo se vidjeti po masovnom konvertitstvu nakon rušenja komunističke strahovlade).
Tko je tijekom svojeg vladanja počinio veće zločine, vjerojatno zna i sam Don Kustić. Ateisti (bolje rečeno oni koje Crkva smatra ateistima) su ubijali ljude bez suđenja za koje su pretpostavljali da su im neprijatelji (ili su s njima imali neke privatne, komšijske/susjedske, prijeratne nesređene račune), a Crkva je, no dobro, rukom vjernika, istrebljivala čitave narode samo zato što nisu mogli shvatili ili nisu željeli prihvatiti nauk Crkve. Nećemo sada nabrajati te narode, zar ne? A onda su ih, te tzv ateiste i komuniste, barem na ovom brdovitom Balkanu, „miroljubivi“ kršćani i hrišćani skinuli s vlasti „mirnim“ putem u krvi i razaranju. I na kraju sve skupa začinili „pretvorbom“. Ili Crkva i to pripisuje „komunistima“ i „ateistima“?
No osim ovog aspekta „neprijateljstva“ u citatu Don Kustića otkrivam još jednu zagonetku. Ako pojam ateističkog okružja shvatim kao oazu kršćana koji su okruženi nemilosrdnim hordama ateista, proizlazi da ih je, ateista, do ne tako davno bilo neizmjerno mnogo. E sad se postavlja pitanje: kuda su svi oni odjednom nestali (osim izuzetaka tipa Fumića i njemu sličnih). Kud se god okrenem sve sam vjernik ili „vjernik“. Kako od osnivanja samostalne Hrvatske nije bilo intenzivnog iseljavanja u tuđinu, kao što je, prema tvrdnjama Crkve bilo nakon 1945., slijedi logičan zaključak: po svemu sudeći prestrojili su se iz neprijateljskih „ateističkih“ redova u prijateljske „vjerničke“. To me opet jako podsjeća na masovno pristupanje narodno oslobodilačkoj vojsci nakon kapitulacije Italije, a pogotovo pred kraj rata kada je već i budalama (osim „časnih“ izuzetaka tipa Poglavnik i njemu sličnih) bilo kristalno jasno da je s NDH gotovo. Da ne govorimo o kolonama karijerista koji su nakon oslobođenja (od fašista i nacista, da se razumijemo) krenuli po partijske knjižice, kako bi, javno, mogli zauzeti visoke položaje, a privatno „iznutra raditi“ protiv komunističke partije, saveza komunista i ostalih im mrskih organizacija one države. Tako barem danas opravdavaju svoje članstvo u tim organizacijama. I što sada? Takva bi Crkva i takvi vjernici trebali određivati „moralnu i etičku orijentaciju“ kako kaže cijenjeni Don Kustić u nastavku razgovora.
Don Živko Kustić govori:
„No, nisam u ovih 17-18 godina osjetio da je crkveni vrh stao na jednu političku stranu. (...), ali nikada nije bilo crkvene direktive vjernicima za koga smiju ili ne smiju glasovati.“
E gospodine Kustiću, ako niste osjetili onda nemate osjećaje, ako niste vidjeli onda Vam je vid oslabio, ako niste čuli onda Vam je i sluh oslabio. Prolistajte novine (tisak) od oslobođenja (od veliko srpskog ugnjetavanja i komunističke strahovlade, da se razumijemo) i uvjerit ćete se da Crkva ne radi ništa drugo na političkom planu, nego agitira za desnicu i HDZ. Gospodin (drug) Fumić je apsolutno pretjerao sa svojom tvrdnjom da je Crkva „bastion ustaštva“, ali da ona podržava konzervativne i nacionalističke ideologije, a sve pod krinkom Boga i Isusa, više je nego očigledno. Crkva ima legitimno pravo da podržava ili se opredjeljuje za jednu političku opciju, iako po mom mišljenju njoj u politici nije mjesto, ali ako se pri tome bori protiv ateizma kao protiv vraga (sotone, đavla, nečastivog), onda je ona isto tako dogmatična i netolerantna prema drugačijem mišljenu i svjetonazoru kao što za to optužuje ateiste. I kakva je onda razlika između jednih i drugih. Nikakva, jer se i jedni i drugi bore ne za Čovjeka nego za svoju ideologiju, točnije svoje privilegije u društvu.
Na pitanje novinara: „No, čini se kao da je SDP još uvijek crvena krpa za crkveno vodstvo.“ Don Živko Kustić odgovara: „Volio bih da mi se to dokaže!“
Već je postalo uobičajeno, kada se ne želi potvrditi evidentna činjenica, da se povlače sintagme „to treba dokazati“ ili „nitko nije kriv dok mu se ne dokaže“. Tako na primjer, vozač kamiona s mobitelom na uhu, uleti nedozvoljenom brzinom u tunel, zdrobi automobil i u njemu ubije nekoliko ljudi i nije kriv, njemu to tek treba „dokazati“.
U nastavku Don Živko Kustić govori:
„Za nas kršćane ateizam je najveća opasnost. To je opasnost za čovjeka i čovječanstvo. Ako čovjek niječe Boga, onda niječe Čovjeka. Za nas je Bog temelj stvarnosti, etike, humanosti. Nijekati Boga znači dovesti u pitanje sve principe etike. Ateizam, kada bi se doslovno shvatio, zaista najveća opasnost za čovjeka.“ A malo dalje nastavlja: „Naime, čim prizna (ateist, opaska pisca) objektivna moralna i etička načela, on zapravo priznaje Boga!“
E sad da primijenim istu sintagmu Don Kustića. „Volio bih da mi to netko dokaže!“
Bog, barem kakvog sebi predočavaju kršćani, među ljudima se pojavio prije dva milenija. Postoje Bogovi i vjere koje taj pojam koriste kraće vrijeme, ali i više tisuća godina. Postoje ili su postojale civilizacije (grupe ljudi) koji takav pojam nisu nikada imale (na primjer vjera u kojem je svaka prirodna pojava imala svoje božanstvo, tako zvani politeizam). Ako je točno to što tvrdi Don Kustić, dakle „ako čovjek niječe Boga, onda niječe čovjeka“, onda iz toga proizlazi da su ljudi (čovjek) prije nego što su „otkrili Boga“ nijekali postojanje čovjeka. Ili, da li to znači da čovjek treba nijekati postojanje drugih oblika života (životinja, bilja, virusa, bakterija) samo zato što ti oblici života ne poznaju pojam Boga, pa Ga onda ne mogu ni prihvatiti niti nijekati. Nadam se da na ovo Don Kustić neće potezati sintagmu kako je Čovjek, kao takav, nešto posebno. Ako Bog postoji, i ako je stvorio sve što postoji, onda on sigurno nema nekog posebnog razloga da više cijeni jedno svoje djelo od drugog. Ako pak ima onda je i On poput Čovjeka, nešto Mu vrijedi više, a nešto manje. Nisam baš siguran da je oduševljen s Čovjekom kad vidi u što se to njegovo djelo pretvorilo. To ipak ne bi trebala biti karakterna crta jednog Boga.
Don Kustićeva tvrdnja očigledno ne drži vodu.
Po mom svjetonazoru postoji samo Čovjek i moralne i etičke norme koje je on, Čovjek, odredio. To uostalom izriče i sam Don Kustić kad kaže da „ta načela proizlaze iz ljudske naravi“, iako u nastavku dodaje uobičajene fraze. „Da nije Boga, ne bi bilo ni tih načela“. A da li su ta načela dobra ili nisu može pokazati samo povijest. Koliko je meni poznato do sada još nigdje nisam čuo ili pročitao za dokument, knjigu, čitulju u kojoj se govori o pojmovima morala i etike a da to nije napisao Čovjek. Priznajem „objektivna moralna i etička načela“ i držim ih se koliko je to moguće sa svim mojim ljudskim slabostima, ali se ipak ne smatram vjernikom već ateistom, preciznije agnostikom. Barem tako dugo dok znanstvenom metodom Čovjek ne potvrdi nepostojanje Boga.
Iako su neka od tih načela postavljena odavno, nažalost, mnogi ih se, uključivo i kršćana, ni danas ne drže.
Don Živko Kustić govori u nastavku:
„Onaj tko javno griješi, odnosno krade, ubija, laže i obmanjuje, on se u praksi ponaša kao da nema Boga. (...) on se zapravo odrekao Boga.“
A zašto te koji ubijaju, kradu i obmanjuju Crkva ne ekskomunicira. Pod udar „gnjevne“ Crkve došla bi najmanje polovica naših političara i tajkuna, sve ubojice, pedofili, pljačkaši. Najvjerojatnije zato što bi onda najprije trebala početi od svojih redova. I kada bi se sve završilo tko bi stao u „krilu“ Majke Crkve?
U osvrtu na komemoraciju u Jasenovcu, Don Kustić nedolazak kardinala Bozanića opravdava činjenicom da je „Od početka jasenovačka komemoracija bila usmjerena komunistički, odnosno partizanski, pa čak i četnički.“
Zar ovo ne pokazuje svu bijedu „moralnih i etičkih načela“ velikodostojnika katoliče Crkve. Bez obzira na usmjerenje komemoracije, bez obzira na „količinu“ pobijenih ljudi (o kojima se godinama vodio, i još se vodi, rat između „naših“ i „njihovih“), boju njihovih krvnih zrnaca, političkog i vjerskog uvjerenja, svi su oni bili Božja djeca. I Crkva im je upravo iz moralnih i etičkih načela dužna odati počast.
Zar zato što su te ljude poubijali oni koji su se (recimo tako) borili za NDH pa su smatrali da su to i zavrijedili jer se nisu uklapali u „moralna i etička načela“ vlastodržaca te nazovi nezavisne države, zar zato što su te iste, njihove simpatizere ili čak i nedužne ljude na Križnom putu pobili neki drugi, samo iz nekih drugih „moralnih i etičkih načela“, zar zato Crkva zbog nekih svojih, trećih „moralnih i etičkih načela“ jednima želi, a drugima ne želi odati počast. Zar to, kome Crkva odaje počast a kome ne, ne govori čija su „moralna i etička načela“ bliža Crkvi? Zar onda ne treba, ponavljam, inače glupu i nebuloznu izjavu gospodina Fumića na komemoraciji, gledati u nešto drugačijem svjetlu.
U kontekstu pojma „vaši“ (žrtve u Jasenovcu) i „naši“ (žrtve Križnog puta), poštovani Don Kustić kaže: „Opasno je reći da ,Crkva dijeli, treba reći da se u određenim krugovima na komuniste-ateiste-partizane gleda kao na protivnike, prema tome nisu „naši“.
Bilo bi krajnje vrijeme da Crkva konačno počne razlikovati komuniste, ateiste i partizane. To nije ni jednako, a kamoli isto.
Izvorni komunisti su bili bliži učenju Isusa Krista nego što su mnogi njegovi današnji sljedbenici, od običnog puka do velikodostojnika svjetovnog i religijskog života. To što su se mnogi nazivali „komunistima“, a nisu im bili ni blizu jednako je današnjim velikim vjernicima, koji se brinu za dobrobit čovjeka kao za lanjski snijeg. Njih zanima samo profit, novac, „zlatno tele“.
Ateist ne mora biti komunist. Ateista je bilo po čitavom svijetu i prije pojave komunizma u pojedinim državama. Znatno manje nego vjernika, to je točno. No imati „moralna i etička načela“ i biti ateist je mnogo teže, zahtijeva daleko veće znanje i šire vidike, samokontrolu, svjesno poštovanje druge ličnosti i njegovog pogleda na svijet, nego ta ista načela provoditi kao vjernik živjeći stalno u strahu da će te netko (Bog?) kazniti ako ih prekršiš.
A partizani pak u načelu nisu vezani ni za komunizam ni za ateizam. Toga je bila svjesna i vrhuška komunističke partije za vrijeme rata, što uostalom iznosi i Don Kustić. Većina od njih su jednostavno bili ljudi koji su zbog razno-raznih, manje više dobro poznatih okolnosti morali otići „u šumu“ i tamo se boriti za goli život. To što su ih vodili „komunisti“ i „ateisti“(?) bila je samo povijesna slučajnost, budući da su neki drugi potencijalne vođe ili podvile rep (HSS) ili pak krivo procijenili okolnosti i priklonili se okupatoru. No to je tema za ozbiljniju razmjenu mišljenja (ako to netko može podnijeti) koja prelazi okvire osvrta na jedan novinarski razgovor.
S nestrpljenjem i znatiželjom iščitao sam odgovor Don Kustića na pitanje novinara: „Je li za Crkvu opasniji Hrvat ateist od Hrvata druge vjere?“ Nažalost nisam našao odgovora na to pitanje. Tako mi je ostala tajna što cijenjeni Don Kustić misli na tu temu: da li je za Crkvu opasniji atest ili pak musliman, pravoslavac ili evangelist. Saznao sam, doduše u okviru odgovora na postavljeno pitanje, da je Don Kustić protiv poistovjećivanja religije i nacije. To je u redu. I ja sam protiv toga. Ali ja sam, kao što rekoh, agnostik, pa nisam siguran da u njegovim očima to moje slaganje s njim ima neku težinu.
I na kraju razgovora došlo se i do teme pobačaja. Don Kustić na tu temu kaže: „Pitajte dijete u utrobi želi li biti pobačeno! (...) Žena nema pravo birati jer nije pobačena ona njego njen plod.“
Gospodine Don Kustiću, zar ne vidite u što se upuštate.
Da je meni netko prije rođenja objasnio što me čeka u ovom „vrlom, novom svijetu“ (kao što Vi predlažete da treba pitati dijete u utrobi) ja bih ili ostao u utrobi majke ili bi rekao da pobaci. Nažalost, a možda i na sreću, to što Vi predlažete nije moguće. Da je, vjerojatno bi natalitet u Hrvata (i ne samo u njih) spao na nulu ili blizu nule. A što se tiče prava izbora žene da li da pobaci ili ne njen plod, e u to se Vi ne možete miješati. Ni Vi ni Crkva. Ova potonja može jedino u okviru svog svjetonazora učiti vjernike da to ne rade, da je pobačaj ubojstvo i da vode ljubav samo kada žele potomstvo (zabranjena je i kontracepcija, zar ne?). Sami kažete da je plod njen. A mi smo u kapitalizmu gdje je privatno vlasništvo svetinja. Na primjer, tajkun, vlasnik, može prodati, upropasti tvornicu, otpustiti radnike jer su mu „tehnološki višak“, što će za posljedicu imati stotine otpuštenih radnika, stotinu obiteljskih trauma, zbog kojih će se mnoge žene odlučiti na pobačaj jer uviđaju da u takvom društvu sudbina njihove djece nema perspektive, da ih neće moći hraniti, školovati, liječiti pa ipak nikome ne pada na pamet, a naročiti ne Crkvi, da kritizira tajkune i da se bori za zabranu davanja otkaza onako „od oka“. Ako već traži zakone protiv pobačaja, zakone protiv rada nedjeljom neka traži i zakone koji će prisiliti vlasnike da za „tehnološke viškove“ otvore nova radna mjesta, novu vrstu proizvodnje. Vidite gospodine Kustiću, stvari treba gledati i malo šire (možda kao agnostik?)!
Nažalost u tome je Crkva spriječena svojim dogmama. Već dva tisućljeća!
Semper contra
Post je objavljen 04.05.2008. u 21:25 sati.