Pregled posta

Nedjeljna propovijed: Don Živko Kustić, 50 godina svećeništva

Benozzo Gozzoli*, Trijumf Sv.Tome, 15.st.

Piše: Vlado Vurušić

S don Živkom Kustićem u povodu velike obljetnice njegova svećeništva razgovarali smo o temama koje još uvijek određuju crkvene, kao i odnose u hrvatskom društvu

Don Živko Kustić 4. svibnja obilježava 50 godina svećeništva. U ona davna olovna vremena bio je urednik Glasa Koncila kao jedinog dopuštenog oporbenog lista.

- Glas Koncila tada su bile u stanovitom smisilu novine na koje vladajuća Partija nije mogla utjecati. No, slijedio je trend događaja. Onda su nas napadali jedni neprijatelji. Nije bilo lako, stalno smo imali za vratom Udbu i nerijetko smo i ja i novinari završavali na saslušanjima. Prilike su se promijenile, no ponekad ih je teško shvatiti.

Onda smo znali granice, tko je neprijatelj i što je zadatak - očuvati vjeru i tradiciju u ideološki neprijateljskom, ateističkom okružju. Znao si što moraš i možeš reći i na koji način to učiniti da stigne do čitatelja, a da te ne zabrane. No, danas je, priznam, situacija takva da se nije lako snaći, ni razlikovati.

Dakle, Glas Koncila nije promijenio trend nego se u novim okolnostima promijenila cijela Crkva i javnost. I svi se moramo snaći u novim prilikama koje nisu do kraja definirane ni demokratski ni politički te se ponekad dobiva dojam nejasnoće.

Znači li to da se Crkva nije snašla u doba kada više nema neprijatelja, zar joj, karikiram, nedostaje Udba da bi mogla funkcionirati.

- Da je to tako, onda bi Fumić sa svojim nedopustivim izjavama bio u pravu. Na nas takvi kao on i dalje gledaju kao na starog ideološkog neprijatelja. Kada imaš jasno izraženog neprijatelja možeš se lakše pozicionirati. No, nije bitno biti protiv, nego je važno biti “za”. Ako se Crkva u određenom smislu nije snašla jer su takva vremena, pitam vas, a koja se to društveno-politička organizacija do kraja snašla.

Crkva je društveno-politička organizacija?

- Ona je snaga koja djeluje i živi u društvu te utječe na politiku. Nije stranka, niti to želi biti, jer svojim vjernicima ne smije i ne određuje političku orijentaciju. Katolik može biti član različite stranke, prema osobnoj ocjeni. Crkva ne određuje političku pripadnost nego moralnu i etičku orijentaciju. Ona u društvu postoji, djeluje i usmjerava ljude.

Čini se da crkveni vrh još živi kao da je na vlasti komunizam, a SDP smatraju partijom čiji bi dolazak na vlast bio loš za Hrvatsku i Crkvu.

- Crkveno vodstvo je servis u službi Crkve. Prema tome, ne može se sve što kaže crkveno vodstvo smatrati stavom Crkve. No, nisam u ovih 17-18 godina osjetio da je crkveni vrh stao na jednu političku stranu. Može se naslutiti što svećenici misle. Konačno, i oni imaju pravo reći i imati svoj politički odabir, ali nikada nije bilo crkvene direktive vjernicima za koga smiju ili ne smiju glasovati. Crkveni vrh eventualno kaže da vjernici u programu i sadržaju stranke potraže što je humano i kršćanski, a što nije, što je povoljno i dobro za Crkvu, a što ne.

No, čini se kao da je SDP još uvijek crvena krpa za crkveno vodstvo.

- Volio bih da mi se to dokaže! SDP, doduše, nosi u sebi neku baštinu nekadašnje Komunističke partije, ali ima dosta kršćana koji su glasovali za SDP i nitko zato ne može reći da nisu katolici. Pripadanje i glasovanje za SDP nije odricanje od katolištva.

Don Ivan Grubišić kaže da Crkva stalno upozorava na grijehe drugih, a da bi i ona morala sprati svoje grijehe.

- To je jako pametno rečeno od uvaženog kolege Grubišića, ali Crkva je do sada kroz povijest sigurno kao ljudska zajednica griješila. Sigurno i sada ima svojih pogrešaka. O tome se naravno može govoriti. No, je li Crkva uvijek brza u tome, pitanje je od slučaja do slučaja. Nema sakrivanja naših grijeha. Pa, zar to što don Ivan govori nije potvrda da i Crkva progovara o svojim pogreškama i nitko ga u tome ne priječi.

Uoči zadnjih izbora kardinal Bozanić je kao najveću opasnost za hrvatsko društvo označio ateizam. Hrvatska ima mnoge probleme i teškoće, od lopovluka u privatizaciji do grijeha struktura, nezaposlenost, inflaciju, a istaknut je ateizam!?

- Za nas kršćane ateizam je najveća opasnost. To je opasnost za čovjeka i čovještvo. Ako čovjek niječe Boga, onda niječe čovjeka. Za nas je Bog temelj stvarnosti, etike, humanosti. Nijekati Boga znači dovesti u pitanje sve principe etike. Ateizam, kada bi se doslovno tako shvatio, zaista je najveća opasnost za čovjeka.

Je li veća od mnogih socijalnih problema i nepravdi koje muče ovo društvo?

- Onaj tko javno griješi, odnosno krade, ubija, laže i obmanjuje, on se u praksi ponaša kao da nema Boga. Prema tome, onaj tko je društveno pokvaren i nehuman, on se zapravo time odrekao Boga.

Može li ateist biti kršćanskiji od vjernika, odnosno živjeti u skladu s kršćanskim naukom i Božjim zapovijedima smjernije od nekog vjernika?

- Tu moram postaviti pitanje - je li takav čovjek zaista ateist, je li on zaista misli da ne postoji ono što mi zovemo Bogom. Naime, čim prizna objektivna moralna i etička načela, on zapravo priznaje Boga!

Zar ta načela nisu univerzalna?

- Da, ali ona nisu donesena odlukom ni jednog Sabora, partije ili međunarodne institucije. Ta načela proizlaze iz ljudske naravi. Da nije Boga, ne bi bilo tih načela. Drugo je pitanje zna li to čovjek ili ne.

Ateist može živjeti kršćanskije od nekog vjernika?

- Čovjek koji kaže da ne vjeruje u Boga, može biti više Božji nego netko tko kaže da vjeruje, a ne živi Božje.

Fra Petar Jeleč kaže da je problem što Crkva još uvijek dijeli žrtve Drugog svjetskog rata na “naše” i “njihove”. Naše na Bleiburgu, a njihove u Jasenovcu.

- Opasno je reći da “Crkva dijeli”, treba reći da se u određenim krugovima na komuniste-ateiste-partizane gleda kao na protivnike, prema tome nisu “naši”. Budući da su komunisti bili u vodstvu partizanskog pokreta, a među partizanima je bilo puno katolika, onda kod takvih kvalifikacija i ocjena treba biti vrlo oprezan.

Zašto kardinal Bozanić i ostali biskupi idu na Bleiburg, ali ne i u Jasenovac?

- Od početka je Bleiburg orijentiran na jedan, a Jasenovac na drugi način. Od početka je jasenovačka komemoracija bila usmjerana komunistički, odnosno partizanski, pa čak i četnički.

Četnički?

- Velikosrpski. Godinama se inzistiralo na milijun srpskih žrtava u Jasenovcu, pa je pred time čak i hrvatska komunistička historiografija bila nemoćna. Jasenovačke manifestacije su od početka bile usmjeravene antikatolički, pa i antihrvatski. Svodilo se samo na to da su tu stradavali Srbi.

Pa, zar nije tako?

- Naravno da je nastradalo najviše Srba, ali skupa s njima i Židovi te Hrvati. No, cijeli taj jasenovački opus dobio je jaki prizvuk srpke osvete i općehrvatske stigme. Ovdje, ipak, moram napomenuti da Tito nikada nije posjetio Jasenovac, možda upravo zato što je imao taj velikosrpski prizvuk.

No, danas su se stvari promijenile?

- Da, ali je, na žalost, i nadalje zadržao antikatolički prizvuk, čemu svjedoči i nedavna gruba izjava Ivana Fumića.

Župnik crkve Sv. Marka u Zagrebu Svetozar Rittig priklonio se partizanima, a čini se da ga danas svjesno ignorira i crkveni vrh i naša historiografija.

- To su krive interpretacije. Rittig nikada nije javno osuđen, niti mu je ikada skinuta i zabranjena svećenička služba, ni dok je bio u partizanima. Znam neke naše biskupe koji su itekako bili ponosni na djelatnost Rittiga, koji je nakon rata mnogima pomogao, smatrajući ga čovjekom koji želi Crkvi dobro. Rittig se na svoj način žrtvovao. Znajući da NDH nema budućnosti, smatrao je da treba biti prisutan u novoj državi kakva god ona bila, pa makar i službeno ateistička. Rittig se nesebično zauzimao u onoj neprijateljskoj sredini za crkvene probitke.

Što mislite o tome da se u Splitu, a znamo koja je bila sudbina Dalmacije u NDH, služe mise za Pavelića?

- Svojedobno sam u Australiji doživio da me ljudi, koji su se predstavili kao ustaški odbor, zatraže da održim misu za Poglavnika. Rekao sam im, tamo gdje taj pokojnik jest, nije Poglavnik, a ako vas zanimaju njegovi grijesi, mogu služiti misu za grešnu dušu pokojnog Ante. Nisam htio služiti misu za Poglavnika.

Tko je više zadužio Hrvatsku - ustaše ili partizani?

- Teško je to izvagati. U jednom i drugom pokretu bilo je puno poštenih ljudi koji su mislili da se bore za Hrvatsku. Ne želim nikome suditi. Ustaše su žalosno završili, ali su hrvatskom narodu nanijeli silne štete. Partizani su kasnije također žalosno završili i učinili dosta štete. I među partizanima je bilo puno ljudi i na visokim položajima koji su mislili hrvatski i željeli Hrvatskoj dobro.

No, sjećam se kada sam, kao dječak, pred pad NDH, pitao svog don Josu mora li s državom pasti i Crkva, odgovorio je: - Težak je odabir - na vlasti su zločinci, a u šumu bezbožnici. Ako gledamo kršćanski, zločinci su bezbožnici i obratno.

Možete li odgovoriti i na jedno osobno pitanje - vaš je otac, koji vas je napustio dok ste bili dijete, na Pagu bio jedan od organizatora partizanskog ustanka.

- On je imao svoj životni put, a ja svoj. Ne znam zašto bismo morali misliti isto. Od ranog djetinjstva znao sam da ne pripadam njegovoj orijentaciji. To je sve.

Je li za Crkvu opasniji Hrvat ateist od Hrvata druge vjere.

- Čovjek kao čovjek nije nikada opasan. Hrvat može biti bilo koje vjere i to je njegovo pravo. I Hrvat musliman je jednakopravan Hrvat kao i onaj katolik, pravoslavac ili evangelik. Ne mislim da samo Hrvati katolici imaju pravo na Hrvatsku i hrvatstvo. Protiv sam poistovjećivanja religije i nacije. Što znači biti Hrvat - biti čovjek na hrvatski način.

Crkva ima problama sa svećenicima pedofilima. I mi smo imali slučaj župnika Čučeka. Vas su napadali da ste branili Čučeka.

- Osobno ga godinama poznajem. Nisam stakao dojam da je pedofil. Nisam nagađao je li kriv. Mo, mislim da nije dobra atmosfera kada zbog jednog slučaja padne sumnja na svih 2300 svećenika te da se onda taj slučaj poistovjećuje sa cijelim svećenstvom. Njemu je krivnja jedva dokazana, odslužio je kaznu i nakon toga je on slobodan čovjek. On ima pravo služiti misu.

Crkveni vrh već dugo pokušava uvesti zakonsku zabranu pobačaja.

- Zar to nije najnormalnija stvar na svijetu! Pobačaj je veliko zlo.

Ali zar žena nema pravo na odabir?

- Pitajte dijete u utrobi želi li biti pobačeno! Pobačajem se ubija novo ljudsko biće! Koje ne može i nema pravo reći ni da ni ne. Nije tu pitanje odabira, nego je riječ o nasilju! Pobačaj je poput bolesti zahvatio i kršćanske države. Pobačaj se zbog “prava na odabir” ne može proglasiti moralnim i demokratskim. Žena nema pravo birati jer nije pobačena ona njego njen plod.

_____________

* U Louvreu visi slika Benozza Gozzolija Trijumf sv. Tome (15 st.). Gore je Krist okužen prorocima i evanđelistima, on gleda kroz sunčevu aureolu blagonaklono na Tomu, koji sjedi na prijestolju s četiri Evanđelja i nosi Sunce u srcu: lijevo od njega gleda na gore Aristotel, desno Platon gleda u dubinu - a pod nogama Tominim leži Maur Averoes u prašini. "Bene scripsisti de me Thoma", govori Krist Tomi. To bijaše pobjeda Kristovog Sunca nad muhamedanskim Mjesecom - tom sedmom sferom koja sa sve arapske mislioce bijaše sfera kozmičkog tvoračkog intelekta (Mjesec-Gabriel.Muhamed).
To bijaše ujedno odovor kršćanske Evrope azijskom Istoku. Jer ono što se izrazilo kroz arabistički nauk o intellectus agens separatus, bila je samo zadnja konzekvenca impulsa koji je grčka filozofija dobila prolazeći kroz Siriju, Perziju i Arapski kalifat - to je bio impuls iz Gondišapura. Prvi grčki mislioci stigli su uEdesu 369. Perzijska Akademija u Edesi zatvorena je od cara Zena Izaurijskog 489.godine. 1150. preuzeo je Zapad u Toledu grčku filozofiju iz ruku Arapa. Od 484. do 1150. godine proteklo je 666 godina. Broj je poznat iz Apokalipse Ivanove. "His sapientia est. Qui habe intellectum computet numerum bestiae. Numerus enim hominis est: et numerus eius sexcenti sexaginta sex". (Iv. Ap. 13,18) Toliko godina bila je grčka filozofija u vlasti nekršćanstva.

Marijan Cipra, Put Grčke filozofije od Edese (484) do Toleda (1150)



Bonustrack

Evo ih opet!
Crveni i crni!
Divide et impera!
Opet se partizani i ustaše, 2008. godine poslije Kristuša, vijaju po šumama i gorama, a najviše gradovima lijepe naše Horvacke.
Samoporoizvode se: proizvode potrebu jednih za drugima, kako bi i pola stoljeća nakon WWII opravdali svoju povijesnu neminovnosti i trajnu i neprolaznu aktualnost. Bez njih se ništa ne može. Oni su napokon, ti totalitarni pauci, premrežili nebo.
Staro ne prolazi, novo ne dolazi: recidiv dvaju ekstremizama, boljševizma i fašizma, nikako da siđe s povijesne scene i dopusti Hrvatskoj razviti bilo kakvu građansku politiku - politiku uopće!
Jer, sve se ovdje svodi na crvenocrnu dijalektiku, fatalni hrvatski povijesni rulet, u kojem se, sve da metak i opali, ne bi ništa dogodilo: ono što je Karl Kraus rekao u poznatoj izreci o Prvom svjetskom ratu, naime da je čovječanstvu kugla na jedno uho ušla a na drugo izašla, za Hrvate, s poslovičnim historijskim delayem, vrijedi i dan danas.
To je službena ideologija poretka, njegova osnovna fantazma: prasukob crvenih i crnih, partizana i ustaša. Laž da je riječ o fundamentalnom konfliktu hrvatskoga društva, na koji su svodivi svi ostali društveni antagonizmi, temeljna je laž hrvatske državne ideologijie.

Jedino što možemo jest svaki put objasniti zašto je tome tako:

"Kategorije ljevice i desnice, ili kako ti pišeš, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša su u političkom smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma."

"Izgleda da je ista logika na djelu kod antikomunističkog desničarskog populizma koji je nedavno jačao u bivšim socijalističkim zamljama istočne Evrope; njihov odgovor na aktualne ekonomske i druge teškoće je da, mada su izgubili zakonsku, javnu vlast, komunisti i dalje povlače konce, vladaju ključnim tijelima ekonomske moći, kontroliraju medije i državne institucije... Komunisti su tako shvaćeni kao fantazmatski entitet “židovskog” tipa: što više gube javnu moć i postaju nevidljivi, to je jača njihova fantomska sveprisutnost, njihova skrivena kontrol. Ta fiks ideja populista prema kojij ono što se sada javlja u postsocijalističkim državama nije “pravi” kapitalizam već lažna imitacija u kojoj stvarna vlast i kontrola ostaju u rukama komunista preobučenih u novopečene kapitaliste također pruža primjeran slučaj iluzije čiji je mehanizam prvi puta javno pokazao Hegel: ono što ne prepoznaju je da je njihovo suprotstavljanje “lažnom” kapitalizmu stvarno suprotstavljanje kapitalizmu kao takvom, tj. da su oni, a ne bivši komunisti pravi ideološki nasljednici socijalizma - nije čudo da su populisti ponukani da izvuku staru komunističku opoziciju između “formalne” i “stvarne” demokracije. Ukratko, imamo posla s još jednim primjerom ironije koja pripada revolucionarnom procesu, ironiju koju je već Marx opisao: iznenada, zapanjeni revolucionari uoče da su bili samo posrednici čija je “historijska uloga” bila da pripreme teren starim gospodarima da ponovno preuzmu vlast u novom obliku." (Žižek)



Cijelo je pitanje u tome da li "ja mislim misli" ili " sam mišljen od mišljenja" - ego intelligit ili ego intelligitur. Kad bi bili u pravu Averoes i Siger, tada bi se konzekventno morali reći: homo non itelligit, sed intelligitur (čovijek ne misli, nego biva mišljen). Ima li čovjek jednu (samostalnu) dušu ili pak svi ljudi (tako onda nesamostalni) imaju jednu zajedničku dušu (školski nazvano: averoistički monopsihizam)? Obje ove pozicije proizašle su iz nejasnoće problemskog rješenja još kod Aristotela. Natruralistički ili hiperrealistički determinizam jednog (čovjeku, bogu i svijetu) intelekta (kod Sigera i Averoesa) ili realizam samostalne duše kao supstancijalne forme tijela, koja onda može nositi etičku i političku odgovornost (kod Alberta i Tome)? Skolastički 13. svijek bio je kulminacija ove borbe oko čovjeka, ne oko boga.
Cipra, ibid.

Post je objavljen 04.05.2008. u 13:45 sati.