Jučer sam srela Dugu, nenajavljena, ljepotica protegnula se plaventilom neba.
Samouvjereno je, svojim bojama ispratila kišu i dočekala sunce.
Pruženih dlanova pokušala sam dotaknuti taj raskoš neba
(da, još vjerujem u čuda)
ali sam ipak zakoračila ispod obojanog svoda i glasno izgovorila želju, onu skrivenu negdje duboko u srcu.
Ta svi ih imamo.
Nisam čula odgovor, mahnula sam na pozdrav razigranoj bojanki dok je odlazila u susret nekim drugim dlanovima i željama.
I sada čekam, dugu na svom nebu, i smijem se djetetu
u sebi.. i znam da je najlakše krenuti od ljubavi..
Post je objavljen 04.05.2008. u 10:52 sati.