Danas o nečemu što je već iza mene, ali o čemu imam potrebe iznijeti iskustva pa ako tko naleti i, nedajbog, ima slične probleme…
Uvod
Cijeli život sam anemična… neki put u većoj mjeri, neki put u manjoj….
Vrlo rekreativno bavim se biciklićem i trčanjem kojima sam se zarazila pod stare dane.
Bez nekakvih posebnih ambicija, u potpunom odsustvu želje za dokazivanjem (em žena, em relativno kompleks-free), tako ja, eto, radim neke svoje male programčiće i pokušavam ih realizirati. Uz ova dva aerobna treninga, dva puta tjedno napravim i anaerobni trening, e ne bih li kako kompletan postroj držala u kavom-takvom stupnju spremnosti.
Zaplet
Pred nekih 7-8 mjeseci zaredale nekakve ozljede i boleštine, te svako malo s temperaturom, te šmrkava i prebijena…
Istovremeno, potpuno neprimjetno, u moje su se treninge ušuljali prvo stagnacija, a ondak, bogme, i nazadovanje.
Ta su se dva uljeza ubacila u moje prosječne veličine – brzinu i puls. Prvi je padao, drugi se je pentrao do neslućenih visina…
Iako sam dosta toga i primijetila, generalno je čovjek sklon stvari pripisivati umoru, stazama, vremenu i sličnim postraničnim elementima i samo negdje u podsvijesti tiho je bubnjao mali bubnjar: sve si sporija, treniraš sve više, a rezultati sve gori… nešto ne štima…
Konačno, kad sam počela ostajati bez zraka prilikom osvajanja jednog jedinog kata, a kvadricepsi su me pekli za popizdet', odlučila sam skoknut' do doktorice.
Nakon slike pluća (ipak se je nekad pušilo i to dugo i dosta) na kojoj sam izvrsno ispala, kao i iznenađujuće dobrih rezultata spirometrije, dočekala sam i rezultate krvcovadce…
Kulminacija
Željezo: 1,7 (normalno od 8,8 do 28)
Hemoglobin: 84 (normalno od 120 do 180),
svi ostali nalazi izvrsni, osim oni vezani uz željezariju…
Skratim priču, simptomi:
- Puls izrazito visok, unatoč niskom u mirovanju (ispod 50)
- Uzbrdice bilo koje vrste – čista noćna mora
- Česte tahikardije (puls na 220-230) i povremene aritmije (okej, imam neki mali prolaps mitralnog zaliska pa ta lupanja imam i inače, iako ne u tolikoj mjeri)
- Nedostatak kisika prilikom napora, ali i u mirovanju (lijepo ga se može odvojiti od puhanja kad sam stresirana) pri čemu
- Pušem, a kisika i dalje neima
- Spavam do pakla – čim se smirim, zaspim, di me staviš, zaspim…
- Stalan umor i pečenje u kvadricepsima,
- Posvemašnja nemoć, etc…
Uzroke nisam previše tražila – poznajem svoje katastrofalne prehrambene navike i bilo mi je potpuno jasno da je riječ o klasičnoj anemiji zbog nedostatka željeza.
Točno mjesec i pol dana nakon pojačanog krcanja tabletama željeza (200mg dnevno), željezarija se vratila u normalu (na 13), a i hemoglobin se približio poželjitim vrijednostima (124)…
Nakon što sam osjetila da sam bolje, počela sam opet s treninzima (dva mjeseca nisam vozila, mjesec dana nisam trčala, čak sam i flautu prestala svirat' – nije se moglo puvat', a da ostane kifika u mozgu…), ovaj put polaganije i vrlo odlučna da neću zajebentat' stvar s nekom ozljedom…
Rasplet
Već prvo trčanje i prvo sjedanje na cestovnjaka otkrili su mi da i nakon tolike pauze imam bolje rezultate nego bilo kad od jeseni prošle godine do prekida.
Preciznije: manje loše rezultate.
Puls se postupno spušta, disanje je lagje, odjednom bilježim i napretke, od treninga do treninga, što više od pol godine nisam registrirala…
Cijeli život sam anemična i nikad mi nije palo na pamet u kojoj se mjeri ista može odraziti na nedostatak kisika pri naporima, a kamo li pri bazičnom funkcioniranju…
Pouka i završna kuknjava
Nema razloga za paniku – važno je slušati svoje tijelo. Poslušajte ga. Dugotrajnije pogoršanje rezultata, a da nema razloga govoriti o pretreniranosti, lahko upućuju na potrebe za odlazak kod doktora i izmjere – treba li se armirati ili ne reći će krvna slika, a bogme i doktor…
Ja, kao, svoje tijelo volim, ali sam ga potpuno ignorirala i to vrlo dugo… sad ga, zato, mazim… toliko, da ću uskoro morat odbaciti 4 kile što sam maženjem natukla u periodu mirovanja…
Mir i dobro.
Post je objavljen 04.05.2008. u 10:26 sati.