Dugo sam razmišljala o tome koliki su ljudi ostavili otisak u mom životu… Bilo to ružan ili lijep, ostao je trag za njima…
Svaki čovjek je ostavio na meni neki svoj trag, neki znak da je bio ovdje, u mom životu… neki su otišli prebrzo iz njega, neki su još u njemu, a neki će otići… to je taj životni krug… Stalno se vrti, ljudi dolaze, bivaju, odlaze… Na kraju…na kraju će sve to ostat samo pepeo, ali opet će biti neki trag, ako me razumijete…
Ne želim prebrzo izgubiti trag, ne želim dobiti otisak prebrzo…ne od ljudi koji su trenutno u mom životu, ne želim da odu… ne znam kako bih podnijela da izgubim samo jednu osobu, a volim ih, volim ih beskrajno…
Nažalost, volim i osobe koje više nisu tu kraj mene...imaju svoje živote, nove ljude u svojim životima…vole sada nekog drugog, kako su mene prije voljeli…znam da su me voljeli…
Na mene je ostavila trag i bakica iz zadnje sobe na neurologiji, i čovjek kojem sam prepustila mjesto u tramvaju, i dečko koji me je povrijedio u samo nekoliko sekundi, i moj otac kojeg više nemam, i malena djevojčica koja mi je onako nevino mahala dok ju je mama nosila…ne mene je ostavio trag i moje beskonačne šetnje s mojim najboljim prijateljem…ostao je otisak na srcu zbog moje pokojne prabake, djeda, prijatelja… svi su oni ostavili trag… i od svakog sam nešto naučila…Ostao je otisak zbog dugih razgovora u noć, zbog smijanja cijelu noć sa prijateljicama, ostavio je trag svaki zagrljaj koji mi je netko poklonio, svaki poljubac, svaki osmijeh… sve me to gradilo u osobu kakva sam danas…
Prije nisam, ali sada pokušavam izvući samo najbolje iz svakoga, ne želim više nikoga suditi…a tamo gdje mi nije mjesto, jednostavno ću se maknuti…
Koliko uspomena… ne volim riječ uspomena, podsjeća me na prošlost, podsjeća me na nešto što je završilo i više se ne vraća…ne volim kad mi netko kaže da sačuvam nešto za uspomenu, imam osjećaj kao da me napušta….a ne želim da me više itko napusti…bojim se toga…bojim se tuge…nije je dosta dugo bilo u mom životu, pitam se gdje je bila do sada, nisam je vidjela dugo…
Kako god bilo…sada sam na raskrižju, svi prijatelji idu na svoju stranu, i ja sama idem daleko od svog doma…svi se rastaju, svi će si na kraju pružit ruku, poželjet sreću…prijatelji moji, želim samo da znate, da bilo gdje pođete…da će te zauvijek imat jedno posebno mjesto u mom srcu, ono koje ste si sami napravili…taj otisak ću zauvijek imat i nosit sa sobom…
L.Y.
Leptirich…
03.05.2008.
Post je objavljen 03.05.2008. u 18:02 sati.