Osjećam tjeskobu u sebi kao nešto neizrecivo,nepojmljivo.jeza,groza i gnoza uma pulsira do boli nepodnošljivo.Srce umorno kuca a niz lice se kotrlja kapljica krvave suze i taj očaj,nadanje da će sutra biti bolje,užasni otrovi licemjernosti.Kuca u tami,jeza prolazi kroz uho ulazeći u svaku šupljinu praznog bića,otkucaji smrti.Otkucaj trome depresije i ništavila,hrani demone gladne osjećaja,tih suptilnih,profanih osjećaja.Laž se ponovno javlja u očima koje vječito gledaju u prazninu,oči koje nikada ne spavaju,oči mizerije i konstantnog jada.Plači za mene boginjo sodomije,pusti krvave suze u rijeku radosti,otvori maternicu za novu slugu i rodi me u snu.Opet se lažem,krijem vlastitu nemoć i patnju od drugih,na licu osmijeh i pun vedrine i radosti šaljem pozitivu drugima,osjećaj topline.A ispod maske ledeno lice i hladni vjetrovi koji zavijaju u praznoj kući,hramu laži,vrisak odzvanja od oštre hridi i stalno se vraća na svoje izvorište,na početak ludila i tako u vječnost,jeka i užas.
Post je objavljen 02.05.2008. u 16:50 sati.