Kiša.
On oronuo i sam .
Sa zapadne strane zarobile su Ga flore i faune za kakve još čovjek nije čuo... što od godina koje su ga satrale što od žile kucavice Remize(čitaj potok).
Oduvijek sam govorila kako bi ga trebalo proglasiti novim svjetskim čudom ili nekim endemom ovog našeg krasnog podneblja.
Upoznala sam Ga prije 6 godina kada sam prvi put kročila na Remiško tlo. U plavom. Mlada, nadobudna i neiskvarena.
Dočekao me tamo, zajedno sa starim satom i nekolicinom zetovaca, koji su taj tren uživali na proljetnom suncu i ispunjavajući listiće Lotta iznosili kronike društvenog života... jebeš ovu državu i proklete ljude i gamad omladinsku koja svake subote zasere sve tramvaje pa onda divna teta Milka mora čistit... a jadna žena, muž joj poginuo u ratu.
U Njegovom hladu... Njegovoj južnoj strani koja je gledala na peron prošaran ljudskom raznolikošću koja se pružala u nedogled od starih baka s vrećicama punim koznačega do djevojaka stiliziranih po zadnjem "vapaju" mode. Horde radnih ljudi i onih manje radnih gurali su se u buseve onih istih zetovaca koji su do prije par minuta uživali na proljetnom suncu, a sad već vjerojatno razmišljajući kako im je do par minuta bilo predivno... baš tamo do Njega.
Tu sam pronašla utočište i čekala svoje nesavršene prijatelje koji su iznoseći svoje mane podnosili moje, a njihova lijenost da protegnu noge do Knežije nagnala me da kročim baš tu... na Remizu... kod kontejnera.
Zapalila sam pljugu... i da, bila je to ljubav na prvi pogled.
Onda je došla neka teta koja je na Njega poslagala voće pa je bio voćarna.
Neznam kada je točno postao neupotrebljiv... ali to jutro kada je odlazio nešto me steglo oko srca. Sjetila sam se svih onih susreta kod „kontejnera“. Pijanih i slučajnih prolaznika koji su izbacili dušu oslanjajući se na njega, sjetila sam se i ACAB-a na njegovim leđima i BBB na ramenima.
Bio je ponos i dika Remiškog kraja... ono što je Ličanima bio Velebit, a Stipi Božiću Mt.Everest... nama je bio On
Izgledao mi je tako star, a opet tako ponosan dok su ga dečki iz čistoće čvrsto stiskali dizalicom.
I sada vidim sve... i Beru i njegov štand i tetu s kokicama, Zagrebačku banku, poštu i staru Namu i slučajne prolaznike i klince koji mi i ne izgledaju više tako frajerski bez jedne noge podignute na kontejneru, onako kako smo to činili mi... frajerski i odrješito... činilo kao da im je Čistoća oduzela dio mladosti i kao da su i oni shvatili dok su čeznutljivo pogledom pratili kako neki Ivo i Frane odvoze ono što je odvijek bilo tu.
Stari Cepinjo je samo u bradu promrmljao šteta, popio pelinkovac i gutljaj piva kao da nazdravlja starom prijatelju kojega je gledao posljednjih godina, koji ga je štitio od znatiželjnih pogleda i stvarao neki mali savršeni svijet... oprostio se od njega.
Još dugo smo gledali u tu prazninu koja je ostala iza njega, i u kamion što se treskao prema Selskoj.
Prijatelju, nećemo Te zaboraviti.
Post je objavljen 02.05.2008. u 12:59 sati.