put je bio dug. ali ne i dosadan. oblaci su uvijek zanimljivi.
kad sam došla u zračnu luku London, vrijeme se razvedrilo. čula sam neke kako govore da još nikada nije bilo tako vedro. bakin točkasti kišobran ostavila sam koferu i krenula van. ljubazni čovjek obučen u crno pozvao mi je taxi. moj crveni kaput nije se isticao kao u sivilu pariza. ovdje sam bila kao kod kuće.
-dvorac Callaghan. -zamolila sam.
čovjek me pogledao zbunjeno, no poslušao me.
vožnja je trajala dugo. kad smo stigli to nije bio isti dvorac. ne onakav kakvog ga se ja sjećam. obrasao je svakakvim travama i kip anđela na vrhu bio je broken... ipak sam izašla i platila taxistu. nije se niti ponudio da mi pomogne sa koferom. samo je pobjegao. krenula sam naprijed...
pokucala sam na vrata sa lavljom glavom, ali jedino što sam čula bila je jeka... pričekala sam par trenutaka. nebo se naoblačilo. zatim je odjednom počelo kišiti. nitko mi nije otvarao, pa sam ''provalila'' kako ne bi pokisnula do kože.
unutra je bio mrak. pažljivo sam zatvorila vrata za sobom, a pritom sam rukom pokupila paučinu {iak}. bilo je jako mračno, no znala sam da je stara petrolejka blizu - baka se pobrinula za to. ostavila sam kovčeg i tapkala u mraku. ah, evo je, tu je! još mi samo šibice fale...
šibice sam našla kraj lampe i upalila ju. začudila sam se da još uvijek ima ulja u njoj i da šibice nisu vlažne.
kad je u dvorac ušlo svjetlo, imala sam šta vidjeti: sve je bilo napušteno i porušeno. kristalni svjećnjak na stropu bio je srušen, a kristali su odavno izgubili sjaj. išla sam dalje...
pogledala sam kuhinju. također sve puno paučine. čudila sam se kako nema nekih miševa i tako nečega, ali ništa. nasreću!
popela sam se stepenicama i ušla u dugački hodnik. pronašla sam svoju sobu. svoju bivšu sobu. tu sam živjela do desete godine... moj krevet, sve je bilo tu... spustila sam se po kovčeg. vidjela sam kako strop prokišjnava. došla sam do stepenica kad sam odjednom vidjela nešto malo, crno. u prvi tren sam se uplašila. vidjela sam da se nije micalo. dotaknula sam to, i shvatila da je ''to'' ustvari mala promrzla mokra krtica. nisam znala niti kako je ušla niti je li živa, ali lagano sam iz kovčega izvadila jednu svoju košulju, omotala je u nju i ponijela gore.
ostavila sam kovčeg do vrata sobe, a nju do vrata. ili njega. protresla sam pokrivače. nije mi se činilo da su previše zaprljani... skinula sam jaknu, uzela krticu za koju sam odlučila da je ipak on i nazvala ga Buha. sjela sam na rub kreveta, zamotala ga plahtom i počela brisati. u taj tren sam se sjetila: nema bake! nema Donne- moje ''dadilje'' niti Claudije- kuharice. nema spremačice Helge, a nema niti djeda, pogledala sam u njegovoj fotelji. nešto se dogodilo. nešto strašno, a ja ne znam što. gdje su svi? jesu li dobro? osjetila sam panični strah, ovo mjesto je postalo jezivo. kiša je udarala o prozore. srećom, nisu bili pukli, pa sam bila sigurna barem u svojoj sobi. odjednom, moje misli zaokupilo je nešto drugo: Buha se počela micati. bila je tako mala i slatka... nije me se bojala.
zatim sam osjetila kako mi kruli u trbuhu. bilo je vrlo jezivo. sjetila sam se da nisam jela... hm... od doručka u Parizu koji baš i nije bio nešto. ipak sam imala tri sendviča koje mi je Janette pripremila tamo. izvadila sam jednog i počela jesti. kad sam došla do polovice, vidjela sam njegovu njuškicu kako se približava mom sendviču. naravno, i njega sam nahranila- mesom iz sendviča. nisam bila baš sita, ali bila sam malo manje gladnija. postajalo je sve hladnije. izvadila sam dva topla popluna iz svog ormara koji su, začudo, bili čisti i bezprašnjavi {?}.
zamotala sam se u njih i zagrlila Buhu koji se smirio i izgleda pridrijemao. bila sam iscrpljena. još sam malo u strahu razmišljala o ovoj situaciji, a onda sam i ja zaspala...
inspiracija ovog posta: jA
piše: Ja
sljedeći post: jA
poz-zdraw :)
Post je objavljen 01.05.2008. u 18:17 sati.