Wake me up inside.
Wake me up inside.
Call my name and save me from the dark.
Bid my blod to run,
before i come undone.
Save me from the nothing I've become.
Rekla sam si, obećala sam si da neću plakat za njim.
Ali taj pogled, susret, prvi nakon svega.
Prvi nakon nas.
Došao je, ponašao se kao da ne može podnjeti moju prisutnost u istoj prostoriji. Tada mi je pružio ruku, i pogledali smo se. Kratko, kraće od sekunde.
Ali taj kratki pogled, kao da mi je otvorio oči.
Znate kako kažu, da ti prije smrti cijeli život proleti pred očima.
Kad su nam se oči susrele meni je predočima proletio cijeli naš život. Svi naši susreti još od ranog djetinjstva.
Napokon sam shvatila.
Shvatila sam zašto sam se promijenila i koliko.
Sjetila sam se kakva sam bila prije njega, kakva sam bila dok smo bili skupa i napokon shvatila sam kakva sam sada.
Napokon sam otkrila kakva želim biti.
Želim biti onako sretna, bezbrižna i zaigrana kakva sam bila s njim, čak i dok smo bili daleko.
U njegovom sam pogledu vidjela nešto.
Još tu ima dima, shvatila sam to i prije našeg sinoćnjeg dopisivanja.
Kažu mi da se i on promijenio.
On mi kaže da se kaje.
Ali ja ne znam mogu li podnijeti da me ponovno uzdigne do zvijezda i potom baci na tlo.
Više ne mogu.
Post je objavljen 01.05.2008. u 10:38 sati.