Da, da, ah te duše, koliko ih samo ima, vikinzi, ratnici, gdje li su nestali?
Da li su to duše osuđene na bezvremenska lutanja ili samo hrabri ratnici
koji vječno žive u Valhalli...
Bliski, idealizirani ili ne, tu su u mojoj krvi, na putu preko mora,
pogleda u daljinu, preko ovih stoljeća što nas razdvajaju, osjećam njihov
nemir, njihovu snagu, borbu, život što struji i mojim žilama.
I svaki pogled upućen nebu, osmjeh ozaren Aurorom Borealis,
moj je novi susret s njima i tada znam da
SREĆA PRATI HRABRE
Njihove duše privlači more,
I sve lijepe gradove i zemlje,
Gledaju tek tmurnim očima,
I razaraju snažnim rukama.
Njihovi Bogovi bijahu tužni od mora,
Bogovi promijenjive ćudi,
Što plaču za krvi poput zvijeri u noći,
Tužno, s brda na brdo.