Razmišljamo li ikada o vremenu koje nam je preostalo na ovome svijetu? Razmišljamo li uopće o tome ili se samo nadamo da se to nekim čudom neće dogoditi nama;nadamo li se jednostavno da ćemo imati vremena da sve riješimo prije nego što otputujemo negdje gore?
Rastužujuće je kada godinama sa nekom osobom nismo u kontaktu a onda nas na kratko spoji baš ta nesretna smrt, zar ne? Bila sam danas na jednom jako teškom pogrebu, i baš se to dogodilo.
Bila jednom jedna djevojčica puna živosti, mladenačkog entuzijazma i nada u budućnost. Družile bi se nas dvije često kao male, dok su nam mame bile u kontaktu, no to je postalo sve rijeđe i rijeđe. Unazad 5 godina više se uopće nismo čule, i vjerojatno sto puta svaka promijenile brojeve mobitela.
I danas ujutro cijelo sam vrijeme razmišljala o tome kako ću se postaviti kada sretnem svoju prijateljicu, u naj goroj mogućoj situaciji. Hajde da smo se barem srele na ulici, ali ne! Netko gore, tko ima sve konce u rukama, odlučio je da će to biti baš danas, na pogrebu njezine majke.
Znam da je svaki gubitak voljene osobe pre težak za podnijeti ali ovo se ipak radi o mami. Nije fer da jedna mlada mama koja je bila puna života tako iznenada ode. Bez pozdrava; onako tiho i dostojanstveno. Nije fer tako mlad izgubiti mamu.
Mama je netko tko te jedva dočekao da dođeš na svijet. Mama je netko sa kim si se upoznala još dok si rasla u trbuhu. Mama je ona koja te mazila i pazila kada si bila bolesna, koja te snažno zagrlila kada te nešto prestrašilo. Mama je ona koja ima lijek za sve male bolesti. Mama je jednostavno - tvoja mamica.
I tako sam danas po prvi puta vidjela svoju prijateljicu koja mi je cijelo vrijeme jako nedostajala. Kada bih mogla vratiti vrijeme tražila bih njezin broj davno prije. Možda bi ostale u kontaktu. Možda bi neke stvari ispale drugačije. Možda...
Post je objavljen 30.04.2008. u 16:25 sati.