Do jučer -mislila sam da se samo supruge, koje sahranjuju svoje muževe, grčevito drže za lijes svog dragog poručujući "Nedam ga!" Danas - znam da se i moja majka držala za tvoj lijes i također te nije htjela pustiti od sebe. Koliko boli si nam priuštila i koliko suza... Nije mi žao - ni što me boli, ni što plačem - to je moja kazna. I teška srca priznajem - nikad u tebi nisam vidjela "svoju baku". Ono posljednje cvijeće što si ga Ti ubrala, draga moja, i ostavila u vrećici bilo mi je glupo, a sad je jedino što imam od tebe.
Hoću li si ikad moći oprostiti
Tvojim činom kaznili smo sami sebe. Hoće li nam glave dopustiti miran san?
Post je objavljen 30.04.2008. u 16:25 sati.