Bijes, stres, samo pogleda na taj jadni svijet.
Lupit ću šakom o stol, glavom o zid, nek se trese sve, mene nije stid.
Kaos u meni, vrije mi voda, tko je tražio jadno biće da hoda?
Na svijetu me ovom nije trebalo biti, sad od silnih se misli ne mogu skriti.
Tko je dao u srcu tu radost?
Znam da ljubav i prijatelji daju mi mladost.
A što kad ih ne bude?
Kad se u travu pretvore, posjetit ću ih na vrhu, iza daleke gore.
Ja sam samo mali, neprimjetni dio ove planete.
A ako mi nekad čudne misli izlete, pravit ću se da sam još dijete, jer i drugima, kao i meni je san da polete.
Izaći ću sad sa ovog papira, ostat će samo riječi i krila izgubljenog leptira...
Post je objavljen 30.04.2008. u 16:07 sati.