Kao glavne teme Izvještaja o slijepima, što je dio romana "O junacima i grobovima" Ernesta Sabata možemo izdvojiti sljedeće:
Gnosticizam
Fatalizam
Izjednačavanje stvarnosti s konvencijom
Izjednačavanje jastva s konvencijom
Istodobno postojanje i povezanost dva naoko nespojiva svijeta
Manija proganjanja - Manipulacija pomoću halucinacija
Dakle prvo kratki prikaz djela. Zli lik romana Fernando Vidal Olmos, koji je lopov s afinitetima prema umjetnosti, je od mladosti fasciniran slijepcima. Odjednom on dolazi do spoznaje da zapravo slijepci vladaju svijetom te ih počinje uhoditi kako bi ušao i njihov svijet. Kada mu se učinilo da je sve to samo njegova paranoja, pokazalo se da je sve čega se bojao istinito, da slijepci vladaju, te da nije on uhodio njih već oni njega.
A sada prvi dio; Gnosticizam. Sabato u romanu kroz usta glavnog protagonista i uhode slijepaca, zlog Fernanda Olmosa iznosi sljedeću gnostičku tezu: "Zlo ne treba propovijedat, ono dolazi samo." - str 238. Nekako mi se čini da je ta rečenica i poanta cijelog izvješća o slijepima. Naime kontekst izricanja te rečenice jest rasprava Olmosa s pozitivistički i feministički nastrojenom učiteljicom koja smatra da će se sve nevolje svijeta ispraviti podučavanjem, odnosno širenjem znanja. On a dakle znanje smatra nečime dobrim, na što joj Olmos replicira da se dobro, kako bi došlo treba propovijedati, dok zlo ne, već "Zlo ne treba propovijedat, ono dolazi samo."
Time se prikazuje gnostička vizija svijeta kao nečega što je samo po sebi loše. Dakle problem zla je riješen time što se tvrdi da je zlo esencija svijeta, stvarnosti u kojoj živimo.
Zatim Sabato preko Olmosa navodi neke od razloga zašto je svijet sam po sebi loš:
"1. Bog ne postoji
2. Bog postoji i nitkov je.
3.Bog postoji ali ponekad spava: njegove more su naš život.
4.Bog postoji, ali ima napadaje ludila: ti napadi su naš život.
5.Bog nije sveprisutan, ne može biti svugdje. Ponekad je odsutan - u drugim svjetovima? U drugim stvarima?
6.Bog je jadničak suočen s odveć zamršenim problemom koji nadilazi njegove snage. Bori se s materijom kao umjetnik sa svojim djelom. Katkad mu pođe za rukom da bude Goya, ali uglavnom je šaka jada.
7. Boga je prije početka povijesti porazio Knez Tame. Poražen, pretvoren u navodnog vraga, dvostruko je lišen ugleda, jer mu se pripisuje ovaj nesretni svijet." str 214, 215
Uzimajući posljednju mogućnost Sabato kaže da je to već gnostičko tumačenja, a sekta slijepih je ta koja sprovodi vladavinu Kneza Tame, ali iza vela privida kroz priče o Isusu koji je iskupio svijet kod kršćana ili Muhamedu kod muslimana. Olmos tvrdi da se to koristi kako bi se stvorio privid kod ljudi da Knez Tame ne vlada, iako je on zapravo porazio Isusa, dok muslimani smatraju da je svijet iskupio Muhamed, no i on je bio poražen, čime se stvara dvostruka mistifikacija koja se teško može rasplesti čime je mirna vladavina Kneza Tame kroz sektu slijepih osigurana. A zašto baš slijepci? Pa čini mi se iz razloga što su oni lišeni vida čime nisu u kontaktom s prividom koji nas vara. No o tome malo kasnije
Zatim slijedi Fatalizam. Naime, u skladu s tim da se dobro propovijeda, dok zlo ne, trebalo bi zaključiti da je za dobro nužna akcija, djelovanje, dok zlo dolazi samo kada smo pasivni.
Fatalizam takvo tumačenje odbija, odnosno tvrdi da nikakva akcija ne može ništa promijeniti jer je već sve zadano, sva budućnost je zadana.
Sabato, odnosno Olmos, se tu koristi raznim metaforama, ali i onom o Edipu, kojemu je upravo proročanstvo pokrenulo niz akcija koje su ga trebale spriječiti, ali su učinile upravo da se ono dogodi. Naime Olmos to uspoređuje sa svojom igrom u djetinjstvu kada je pticama kopao oči, kao pretskazanje njegove budućnosti koja ga je dovela do toga da istraži sektu slijepih, ali na kraju i bude uništen od nje. Odnosno referira se na niz slučajnosti u Olmosovom životu koje su imale veze sa slijepima, od poznanstva s nadrealističkim slikarom koji je radio slike osakaćenih očiju, i drugih poznanstva.
Tu Sabato nudi antinaturalističko shvaćanje uzročnosti i objašnjenje slučajnosti. Naime, da bi uzročnost djelovala u svrhu Fatalizma ona nikako ne smije biti mehanička, već svrhovita, kako bi se ispunilo pretkazanje. Stoga su sve slučajnosti samo svrhovito povezani uzročni događaji koje se nikako ne može izbjeći, jer su, eto slučajnosti!
"Događaji su slučajni ili se takvima čine, ovisno o kutu iz kojeg se promatra stvarnost. Ako pogledamo iz suprotnog kuta, zašto ne bismo pretpostavili da sve što nam se zbiva pokorava konačnim svrhama?" str 224.
Time je prikazano ono što doživljavamo stvarnošću, nestvarnim, odnosno nema korespondencije s realnošću, budući je ona svrhovita, a ne mehanička, a u pozadini svega je manipulacija sekte slijepih, no da bi svoju vlast osigurali moraju nam dati pravila življenja i razumijevanja svijeta. Stoga je sve što mi mislimo da je stvarnost skup pravila nametnut od sekte slijepih kako bi nas držali u ropstvu.
Drugim riječima stvarnost je konvencija.
Tu se Sabato koristi kritikom realista koji su isključivi u negiranju bilo kakvog načina promatranja na stvarnost osim njihovog, empirijskog i kritizira ih na način što kaže "Poznato se tako pretvara u razumno....". Naime, Sabato preko Olmosa smatra da ta konvencija stvarnosti proizlazi iz činjenice da se ono što nam se pričinjava, postaje poznati dio gdje možemo obavljati neke svoje radnje, pa budući nam je to jedino poznato, to mora biti stvarno i jedino. Sabato kao bivši znanstvenik tu uleće sa svojim poznavanjem povijesti znanosti, pa poput Thomasa Khuna (koji je svoje djelo struktur znanstvenih revolucija izdo godinu dana kasnije nego Sabato O junacima i grobovima, odnosno 1962.), prikazuje da je ono što se u određenim razdobljima smatralo stvarnošću, bilo uvjetovano znanstvenom paradigmom, odnosno pogledom i poznavanjem činjenica o svijetu.
A kako je Sabato prikazo u izvještaju o slijepima da je Fatalizam ontološka istina o uzročnosti, tako niti ne vjeruje da postoji nekakvo približavanje istini u znanosti, već je sve što se nudi kao realnost konvencija, paradigma, nekog interesnog skupa ljudi, u ovom slučaju sekte slijepih, jer tako, ako definiraju stvarnost da odgovara njihovim interesima, ostvaruju se i na vrhu su piramide vlasti u svijetu.
Dodatni prikaz stvarnosti kao konvencije može se pročitati iz sljedećeg citata: "Ubogi starčić...kao da svi mi neznamo da neki besramnik kad ostari ne prestaje zbog toga (ubogi starčić opa.) biti besramnik...."
A onaj tko kaže da to nije stvarnost ne ubijaju, već proglašavaju ludim, jer "Tko bi povjerovao argumentima jednog luđaka." str 281. rečenicu koju je izrekao Olmos u kontekstu kada se Sabato referira na svoj prethodni roman Tunel u kojem u slikara Castela, koji je bio ljubavnik žene slijepca, a prema Olmosevoj fiksaciji, slijepac Castela navodi na zavađanje njegove žene kako bi je ubio. Tada slikara koji je bio na tragu razotkrivanja zavjere trpa u ludnicu, odnosno na nesumnjiv način rješava. Olmos u svojoj ispovijesti spominje razne umjetnike poput Rimbauda i Artuada koji su završili u ludnici ili izgnanstvu zato jer su ušli u trag sekti slijepih i skopčali njihovu urotu.
No Fernando Olmos je odlučio istražiti do kraja. Ali tijekom istraživanja dolazi do spoznaje da je i samo jastvo naprosto konvencija, jer doživljava bivanja u dva različita svijeta u isto vrijeme, metamorfoze.odnosno pretvara se u ribu, a na kraju svoje trilogije Sabato će jednog od aktera pretvoriti u šišmiša. Odnosno on će sam sebe percipirati kao šišmiša, dok će ga drugi percipirati kao normalnog čovjeka, što je vidljiva metafora pitanja jastva, jesam li ja onakav kakvim vidim sebe ili kako me vide drugi?
Kako postoji više kutova pogleda na jastvo, ono je prema tome konvencija.
Dodatno, u izvještaju o slijepima Sabato uvodi preko Olmosa termin usidriti stvarnost. Odnosno Olmos je često doživljavao da mu se slika svijeta raspada, te je često morao jakom koncentracijom, pomoću onoga što mu je poznato, dakle pravila, usidriti tu stvarnost kako ne bi otplutala.
Stoga se Olmos pita: "Oduvijek me se doimalo čudesnim da netko može rasti, gajiti iluzije, trpjeti nesreće, odlaziti u rat, duhovno se srozavati, mijenjati mišljenje, a ipak i dalje nositi isto ime." str 219.
Daljnju podvojenost stvarnosti i iluzije Sabato prikazuje kroz dva naoko nepovezana svijeta, blještave površine Buenos Airesa, zabava, ženskih toaleta i kanalizacije u kojima se nalaze njihova govna i slično, najbolje citat: "Ogavne kloake Buenos Airesa! Jezivi donji svijete, postojbino gnusobe! Zamišljao sam tamo gore, po raskošnim salonima, krasne i profinjene žene, uljudne i uglađene bankovne direktore, učitelje kako đacima govore da se po zidovima ne smiju pisati prostote, zamišljao sam uštirkane bijele ogrtače, večernje oprave od tila i koprenasta muslina, poetične riječi upućene ljubljenoj, dirljive govore o građanskim vrlinama. Dočim ovdje dolje, u sramnom i kužnom metežu, izmiješani teku menstrualna krv tih romantičnih dragana, izmet lepršavih djevojaka u muslinskim haljinama, prezervativi koje su upotrijebili uglađeni direktori, fetusi raskomadani u tisućama abortusa, ostaci hrane iz milijuna kuća i restorana, neizmjerno, beskonačno smeće Buenos Airesa." str. 298.
Dio je to teksta u kojemu Olmos već zalazi u prostorije sekte slijepih, a put do nje vodi kanalizacijom. Tu se prikazuje neka vrsta spoznaje stvarnosti, naličje, odnosno ono što se nalazi iza privida te blještave iluzije, svo smeće svijeta (Buenos Airesa). A veza koja mu je omogućila tu spoznaju je bila potraga za sektom slijepih. Kako sekta slijepih predstavlja zlo, u slučaju Fernanda Olmosa koji je u romanu prikazan kao zla osoba, zlo je bilo to koje je povezala ta dva svijeta i osigurala mu čvrstu spoznaju stvarnosti, koju više nije trebao usidriti već je uz pomoć zlog pilota pristao u luku.
Sad, postavlja mi se pitanje, želi li ovime Sabato reći da se svakome spoznaja nudi prema njegovom karakteru, odnosno da je samospoznaja ujedno i put do konačne spoznaje, jer ono što nas određuje (dobro, zlo i ostalo) nam i spaja svijet unutar vela i izvan vela iluzije?
U prvi mah sam to rastumačio kao tvrdnju da zlo je ono što spaja taj skriveni pravi svijet i otkriveni blještavi svijet, jer je zlo ontološka esencija svijeta. No ako uzmemo u obzir da je izvještaj o slijepcima pisan u prvom licu kroz viđenje zlog karaktera Fernanda Olmosa, možemo zaključiti da je taj karakter spoznao svijet na jedini način kako može, preko zla jer zlo samog njega određuje.
No to nije moguće svakome, već samo geniju jer je prema Olmosu (dakle indirektno Sabato) : "Genij...jest onaj tko otkrije identičnost među proturječnostima. Veze između naizgled nepovezanih stvari.", a Fernando Olmos je u romanu prikazan kao genij zla.
To se može potkrijepiti citatom: "I kao što to uvijek biva, istraživanje njihova univerzuma značilo je - sada to počinjem nazirati - istraživanje mog vlastitog mračnog svijeta." str 299.
Tu Sabato prikazuje kako je Olmos, nakon što su se svi njegovi strahovi, koje je želio odbaciti kao paranoju pokazali istinitim prihvatio da stvarnost jest drugačija nego što se želi prikazati, da paranoja, ludilo otkriva stvarnost.
A samospoznaja kao put do konačne spoznaje opet paše u Sabatovu svrhovitu uzročnost. Već je bilo zapisano da će Olmos biti zao i jedino kako je mogao doći do konačne spoznaje je bilo zlo.
Nakon što je upoznao tajne sekte slijepih Olmos shvaća tajnu njihove vladavine, slijepci drže ljude podčinjenima putem halucinacija, znakova koje im daju, odnosno manje metafizičkim jezikom, manipuliranjem stvarnošću putem konvencija koje se proglašavaju realnošću. A način kako nas podčinjavaju su strasti: "Ispostavilo se da je cijeli taj svijet Slijepih oruđe za zadovoljenje naše strasti, u konačnici izvršenje njihove osvete.". Drugim riječima iza blještavog privida, krije se nešto sasvim suprotno, veliko zlo koje se ostvaruje putem blještavila što nas zasljepljuje.
A slijepci su imuni na prevaru, jer su već slijepi i zato vladaju.
Citati uzeti iz izdanja knjige O junacima i grobovima, Ernesto Sabato, SysPrint, Zagreb 2007.
Post je objavljen 30.04.2008. u 14:09 sati.