Marketing
POVODOM PREDSTOJEČEG PRAZNIKA RADA
1. Maj ili 1. Svibnja, međunarodni praznik rada neminovno je pred nama. Iako se taj praznik najviše pamti iz još ne tako davnih vremena kad smo živjeli (bar na ovim prostorima) u kontekstu socijalističkog društva, sad već bivše Jugoslavije, ovaj je praznik ipak ostao zapečačen u svim kalendarima i našim životima kao dan kad se sjećamo spomena na radničke demonstracije koje su se održale u američkom gradu Chicagu 1. svibnja 1886. godine povodom zahtjeva za osam satnim radnim vremenom.
Iako su demonstracije zabilježile svojevrsni masakr nad demonstrantima gdje je dvije stotine radnika poginulo, a osmorica njih bilo osuđeno na smrt, ipak su ostavile vječni trag u povijesti.
Mora se priznati da je to dovelo do međunoraodno priznatog standarda radnog vremena svakog zaposlenog čovjeka, a to je 8 satno radno vrijeme.
No ipak unatoč međunarodno priznatom prazniku, kad praktički niti jedan zaposleni čovjek u taj dan ne bi trebao raditi, u Hrvatskoj je to, primjerice u potpunoj kontradiktornosti.
Slobodno ću se izraziti da se upravo na našim prostorima radi o svojevrsnoj diskriminaciji. Naime, iako neke radne službe koje pokrivaju potrebe građanstva, poput prijevoza, medicinske brige i sličnih službi i djelatnosti ne mogu u taj dan ostaviti svoja radna mjesta, velik je broj tvrtki, proizvodnih i uslužnih djelatnosti koje taj dan ne tretiraju kao praznik za mnoge zaposlenike.
Najbanalniji primjer su trgovački centri koji nikako ne mare za navedeni praznik. Poznato je da su isti ti trgovački centri još uvijek vrlo aktivni i nedjeljom.
Stoga, pitam se, treba li nam usiitnu ovakva diskriminacija, osobito na onim radnim mjestima koja ne spadaju pod tzv. hitne servisne službe.
Dok smo u 80-im godinama ponosno obilježavali taj jednistveni praznik rada, osim navedenih hitnih službi, zašto je mjesto profitu toliko više zauzelo prostora nego etičnost, odnosno odnos prema zaposlenicima.
Zar je vrijedno, da se poradi nekoliko desetaka a realno znatno više potrošačkih košarica djelatnici koji rade npr. u trgovačkim poduzećima moraju eksploatirati, a da im se čak ni ne plati više od uobićajenog? (prekovremeni sati).
Umjesto toga, odnosno plačenih prekovremenih sati, što je vjerujem odlika vrlo rijetkih, oni dobivaju tzv. slobodne dane koje na žalost ne mogu realno nikad iskoristiti.
Sutra će se prema poslovičnom običaju okupiti svjetina negdje u Maksimiru na simbolični besplatni grah, i biti će zasigurno govora o tome kako treba svaki zaposleni čovjek u ovoj zemlji iskoristiti taj dan kao dan odmora, no u pozadini, isti ti koji će o tome tako gorljivo pričati, ne mare da pola trgovina u zemlji bude radilo bez obzira na radno vrijeme, a osobito ne po pitanju praznika rada.
Eto, to je na žalost demokracija koju smo toliko željeli i za koju smo se izborili.
Dok, nasuprot tome trgovci u zapadnim zemljama za prvi svibnja budu odmarali, naši hrvatski trgovci će i dalje raditi kao da se na taj dan ništa ne događa, odnosno kao da jedan međunarodno priznati praznik rada uopće ne postoji.
U zaključku mogu samo reči: Viva Croatia.
Post je objavljen 30.04.2008. u 11:07 sati.