Moj život se ne sastoji od perioda tišine kakve sam kao dijete znala,sad su neka druga vremena,neke druge pjesme,priče....Pored male djece pojam tišine je nepoznanica.S vremenom sam se navikla da ne postoji mjesto gdje bi se za tišinu mogla uhvatiti,gdje bi se u tišinu mogla ušuškati i reći sama sebi ok sad si sama sa sobom.....u djetinjstvu mi je to bio izvor energije,snage,optimizma-jednostavno sam obožavala tišinu....na sve se čovjek navikne.Zašto mi je sad tišina pala na pamet???????
Zato što sam se slučajno našla sama u kancelariji koja je inače "naporna" po buci i uhvatio me neki nemir,nema glasova,nema muzike,ne rade računala...i mene je u jednom trenutku uhvatio strah......strah od tišine......pošla sam upaliti radio da konačno prestane ta tišina,da se osjeti život,glas..........I skužim da je prošlo dobrih godina i godina kad je tišina bila dio mene,kad smo skupa guštale,smijale se,trčale.Tada sam je voljela,vodila me do same mene----sada me strah što mi tišina ima reći...........
Što život radi od nas!!!!!!!!!!!!!!!!
A znam da me čeka ,svi glasovi,sva radija,vriskovi,smjehovi ne mogu je zauvjek maknuti..............ne mogu je utihnuti.Ne postoji tišina tišine.
Post je objavljen 29.04.2008. u 17:36 sati.