U posljednje vrijeme ljudi me sve češće pitaju što o tome mislim, a eto sve se više o tome govori i u medijima.
Znate osnovne postavke, zar ne? Završetak Majanskog kalendara, poravnanje zimskog solsticija s galaktičkim središtem, određeni vidovi Venerinog ritma, Zemljina os i polarna zvijezda – niz podudarnih astronomskih, astroloških, ali i duhovnih činitelja koji govore o… čemu, zapravo?
Zapažam da ima sve manje i manje onih koji se usuđuju prognozirati katastrofu svjetskih razmjera. Nije više popularno. Osim toga, opekli su se već dosta puta (od milenijumske godine pa na dalje). S druge strane, sve se više govori u apstraktnim okvirima “transformacije svijesti”. Očigledno je da se nešto mora promijeniti u svijetu, ali što? Što to točno donosi ta opća i pojedinačna preobrazba koja se očekuje?
Zvuče vrlo “prosvjetljeno” svi ti pomirljivi tonovi, nasmješena lica i gotovo opća sigurnost u to da ćemo se 22.12.2012. probuditi kao i svakog drugog dana, a da će svijet, nekako, biti bolji nego što je sada.
I koliko god sam protiv kataklizmičkih i drugih zlogukih proročanstava, ova “prosvjetljena” apatija mi izgleda još opasnije. Naime, ono prvo izaziva negativne misli i strah, istodobno ne pružajući mnogo prostora za djelovanje. Ovo drugo pak je opasna zamka koja nas uljuljkava u sigurnost pozitivnog ishoda i navodi da i dalje ne činimo ništa jer – proces je već počeo, završit će se na dobro svih i mi možemo sa smješkom činiti što smo činili i do sada.
Po svom starom običaju, ljudi mnogo filozifiraju, skreću do jednog ekstrema do drugog, pronalaze opravdanja za svoje stavove i postupke, te u svakom slučaju izbjegavaju učiniti ono što bi morali.
Ili, možda i ne bi morali? Možda je doista potrebno samo zavaliti se, uživati (ili patiti) u svijetu koji nas okružuje i čekati “transformaciju svijesti” koja već dolazi, eto, samo što nije…
Post je objavljen 29.04.2008. u 09:57 sati.