Marketing
Dakle, prvi postach
Ni sama ne znam zašto sam napravila ovaj bljogach
, možda iz neke potrebe da nekom (u ovom slučaju nekima) kažem kako se osjećam... Na ovom bljogachu se neće moć pročitat kako je bilo u školi i koje smo sranje sad napravili, ili napravila 
To je za onaj bljogach, u linkichima... Ovaj bljogach je moj mali psihijatar: idealan je, jer mu ne vidiš lice, a ni on tebi ne zna lice, izgled, rasu...Upravo je saznao spol, a ni dob mu nije daleko...
Ponekad zvučim kao da sam emo... bila sam emo, pa sam se trgnula, probudila, ali neki moji stavovi i dalje zvuče crno... I dalje sam ranjiva i prilično zatvorena. Postoje mnoge stvari koje mrzim u životu, al sigurna sam da ih ima i kod većina čitača mojeg postacha... Volim umanjenice jer mi ne mogu ništa, veća sam od njih i manje bole od uvećanica... Uvećanice čine riječ sto puta bolnijom, kao da riječ ima dodatne bodlje...A umanjenica je kao mekana loptica koja te jedva dotaknula... Bojim se da sam loša frendica,a u sebi znam da su mi frendovi uvijek na prvom mjestu... svejedno bojim se da to nisam dokazala, da sam prema svim ljudima koji me vole bezobrazna i bahata, bojim se da sam grozna osoba, da sam veliki ASS HOLE. Da ne zaslužujem bit voljena... trebam nekoga ko će mi reć... Ne, ne reć, nego pokazat suprotno, trebam nekoga koji će me voljet kao da sam za njega jedina na svijetu... Trebam nekoga koji može učiniti da svo zlo na svijetu nestane, barem dok sam s njim...
Želim s frendovima ić van, u prirodu, sad u proljeće, uzet dekice, na njima sjedit, i uživat, smijat se svemu, bilo to smješno ili ne, želim skakat putpuno bez veze... Samo zato da budem bliže oblacima...
To je to, zasad...
Post je objavljen 28.04.2008. u 13:04 sati.