Marketing
5.BB: Neue Nationalgalerie- 3. dio
Jedan od izlagačkih prostora ovogodišnjeg Berlinskog bijenalea jest i prizemni dio Neue Nationalgalerie. Čuvena građevina još čuvenijeg arhitekta Ludwiga Miesa van der Rohea, dovršena 1968. godine i već od tog vremena smatrana jednim od temeljnih djela europske modernističke arhitekture, simbol je odnosa moći tada razjedinjenog grada i države. Svojim smještajem u zapadnom dijelu grada, smještajem koji je određen ne samo geografskim kriterijem, već i onim političkim i kulturnim, Neue Nationalgalerie ukazivala je na tehničku i tehnološku razvijenost zapadnog dijela Europe, te na njezinu sklonost modernizaciji, kao i na ekonomsku nadmoć u odnosu na istočni dio. Lokaciju u neposrednoj blizini zida koji je podignut nekoliko godina ranije, na potpuno devastiranom Potsdamer Platzu, odabrao je sam Mies. Ta je odluka imala dalekosežne posljedice, budući da će na tom području nastati Kulturforum – kompleks čiji je najraniji objekt upravo Neue Nationalgalerie, a čime će se u taj dio grada vratiti gradski sadržaji.
Formalno građevina slijedi osnovne Miesove postavke – radi se o golemoj, prostranoj dvorani čija staklena opna s jedne strane, one fizičke, zatvara unutrašnji prostor, no s druge briše granicu vanjskog i unutrašnjeg budući da su uobičajeni zidovi zamijenjeni transparentnim staklom; pogled se otvara širom, prelazi preko staklenih zidova (ili prozora koji su se proširili na čitavu zidnu površinu), a vanjski prostor time je simbolički ''dovučen'' unutra. Jedinstveni, nepodijeljeni prostor izložbene dvorane sa svojim minimalnim prostornim intervencijama pruža istovremeno i vrlo zahvalnu, ali i prilično problematičnu okolinu za izlaganje umjetničkih djela. Naime, prostor koji gotovo da ne postavlja nikakve prepreke nudeći bezbrojne i neograničene mogućnosti postavljanja djela, ujedno prijeti da ih svojom prostranošću ''uguši'', da se ona izgube u njemu. Stoga je izlaganje u takvoj građevini predstavljalo svojevrsni izazov umjetnicima Berlinskog bijenalea. Zanimljivo je da je popriličan broj umjetnika tematski podredio svoje radove izravnom propitivanju odnosa djela i same građevine, uvažavajući pritom Miesove postulate, i gradeći radove upravo na njihovim temeljima.
Već neposredno nakon ulaza posjetitelj je suočen s prostornom instalacijom Paole Pivi (rođ. 1971. u Milanu) pod nazivom If you like it, thank you. If you don't like it, I am sorry. Enjoy anyway. Tanka rešetka, ali monumentalnih dimenzija, prekrivena tisućama raznobojnog i raznolikog umjetnog dragog kamenja, postavljena je paralelno u odnosu na stakleni zid s ulaznim vratima. Struktura instalacije istodobno svojom predimenzioniranošću onemogućuje daljnje neometano kretanje posjetitelja po prostoru prisiljavajući ga da zaobilaznim putem kroči u ostatak dvorane, no zahvaljujući perforiranosti svoje površine pruža tom istom posjetitelju mogućnost da pogledom obuhvati čitav prostor dvorane i osvoji prostor na taj način. Također, upotreba spomenutih materijala upućuje na ironijsko propitivanje mogućnosti estetizacije prostora u kojima boravimo jeftinim, dopadljivim, kič predmetima, a naziv rada dodatno potencira ironičan odnos autorice prema kategoriji dopadljivosti. Naslovna sintagma može se protumačiti i kao (opet ironično) obraćanje svih umjetnika posjetiteljima, koji na taj način opravdavaju svoja djela i promiču osjećaj užitka kao temeljnu senzaciju te razlog zbog kojega se uopće posjećuje izložba.
Gabriel Kuri (rođ. 1970. u Mexico Cityju) dizajnirao je posebno za ovu priliku 4 skulpture koje služe kao privremena odlagališta kaputa, torbi i ostalih predmeta koje posjetitelji ostavljaju na garderobi prilikom posjećivanja izložbi. Instalacija zanimljivog naslova Items in care of items postavljena je u centralnom dijelu dvorane, i na taj način dovodi inače efemerne, rubne galerijske dijelove, koji se najčešće niti ne percipiraju kao neke važnije prostorije, u samo središte izložbenog prostora; ono što je inače skriveno – garderoba, sa svim svojim sadržajem – u ovom slučaju postaje ne samo vidljivo tijekom čitavog boravka u dvorani, već dobiva karakter izloška. Točnije, sami posjetitelji doprinose konačnom izgledu instalacije vješajući svoje kapute i na taj način ostvaruju svrhu rada.
Dvije simetrično postavljene prostorije unutar dvorane, drveni kubusi manjih dimenzija koji inače služe kao mjesta za kupovanje ulaznica i sl., tijekom Berlinskog bijenalea zadobila su novu namjenu. Unutar njih postavljen je rad njemačke umjetnice Susanne M. Winterling (rođ. 1970.) sastavljen od foto-kolaža, 7 fotografija, 2 skulpture i 216mm filma, koji tematizira ''život'' ove građevine (primjerice, filmovi prikazuju kapljice vode koje se kondenziraju na staklenoj opni zgrade).
(no photo available)
Marc Camille Chaimowicz, francuski umjetnik rođen 1947. godine, odlučio je pak ''odjenuti'' i ''domesticirati'' jedan ugao unutrašnjosti Neue Nationalgalerie postavivši zavjese na stakleni zid i obloživši panele, koje je Mies dizajnirao 1968. za potrebe izložbe Pieta Mondriana, svilenim tapetama s dekorativnim uzorcima. Modernistička struktura građivine, koja lako ostavlja dojam hladne, ogoljene okoline na taj je način pretvorena u gostoljubiviji i za boravak ugodniji prostor. Istovremeno, umjetnik ovim radom, nazvanim For MVR, pokušava umanjiti razlike između prostora predviđenog za umjetnost i životnog prostora, ili u suštini gledano, granicu između umjetnosti i života.
Jedan od originalnih Miesovih izložbenih panoa upotrijebljen je i za projekciju video rada Susan Hiller pod nazivom The last silent movie. Film, koji zapravo posjeduje jedino zvukovne informacije bilježeći ono što izgovaraju ili pjevaju govornici različitih izumirućih jezika (na panelu su projicirani jedino titlovi s prijevodima na engleski jezik), istražuje načine na koji jezici funkcioniraju kao ''ogledalo'' kulture, ali istovremeno i njezin uvjet. Jezikom je određeno naše poimanje svijeta; ono što možemo shvatiti i prepoznati zapravo je ono što možemo izraziti riječima. Sve ostalo nam je umno potpuno nedostupno. To se ogleda u činjenici da vrlo lako možemo pretpostaviti na koji način živi svaki pojedini govornik čije glasove čujemo tijekom projekcije. Ove male ''oralne (pri)povijesti'' govore o onoj najobičnijoj, svakodnevnoj realnosti pojedine kulture, koja je doduše različita od bilo koje druge. Trenutak u kojem nestane jedan jezik sa svojim posljednjim govornikom, trenutak je u kojem umire čitava jedna kultura, sa svim svojim shvaćanjima i sustavom poimanja svijeta.
1. dio
2. dio
nastavak slijedi...
by Jelena Pašić
Copyright © 2008 pume ff
Post je objavljen 28.04.2008. u 12:08 sati.