28,04,2008,
I ovaj dan započinjem pišući poruku dotičnom gospodinu, da mi se javi kako bi dogovorili susret i razgovarali na način dostojan čovjeku i zaključili jedno poglavlje naših života koja su bila isprepletena. Poznavajući ga, kada je u stresnoj situaciji privatne naravi, sklon je bježanju od suočenja s činjenicama i istinom. Na žalost, imam debelo iskustvo s njim tako da neznam gdje sam, kada će prihvatiti moj prijedlog a živci su mi prilično tanki. Pitam se, zašto inzistiram na razgovoru? Valjda da bih mu pokazala da sam jaka, iako je to daleko od istine. Jesam jaka zato što nemam izbora. Najrađe bi se uvukla u očev zagrljaj i bila sigurna i zaštićena. Poput djevojčice koju sam jučer u crkvi na misui promatrala.
Ispred mene je u klupi sjedila mlada obitelj.Ljubav na vidjelu.Muž koji je držao djevojčicu s plavom kosom i nježnim uvojcima, poput anđela, a uz njega je sjedila njegova žena u visokom stadiju trudnoće. Božanstveno.Djelotvorna ljubav.Nekoliko puta sam s djevojčicom razmijenila nježni pogled, dala joj svoju ruku mira i zamolila Krista da bude vječno s njima. I sada molim da mene čvrsto prigrli Otac nebeski,da me zaštiti.Kad ovo mogu pisati očito već to Otac i čini i Hvala Mu Hvala.Nadam se Svjetlosti.
Post je objavljen 28.04.2008. u 07:27 sati.