Pogleda iznad mora gdje nebo krije granice svojih mogućnosti probudio je u njoj žudnju za besmrtnošću, Ha, uskliknuo je njen dragi sjedeći pored nje na klupici uvlačeći zadnji dim cigarete. -Vi žene kao da nemate realan mozak, kao da su vam moždane vijuge zapletene u zamršeno klupko od kojeg se ne vide pojedinosti ovog realnog svijeta. -Vi vidite samo apstrakciju - pokušavao je on objasniti neke, ajmo reći, životno filozofske teme. Nastavio je tišim tonom dok su valiovi i dalje udarali o rub rive. -Evo na primjer, ja ugledam cvijet i konstatiram da je crvene boje, dok ćeš ti pročavati položaj cvijeta, misliti kako bi izgledao da je žuti, i još takvih "pojedinosti". -Ajde mi molim te objasni kako vi to žene razmišljate? - zapitao je on nju dok je ona i dalje gledal obzor na kojem su se spajala dva plavetnila.
-Neznam kako da ti objasnim kako mi razmišljamo, jer ni ja necu shvatiti kako vi razmišljate - govorila je ne mičući pogled.
-Mogu ti samo reći razliku - zastala je i pogledala ga.
- Razlika je u tome što ti na obzoru vidiš more i nebo, i vidiš da su oboje plave boje, a ja vidim prostranstvo neograničene slobode koje se prelijeva i putuje kroz široke putove besmrtnosti - zastala je na tren.
-Ti si u pravu, ti razmišljaš onako kako treba, ali ti ja trebam da ti pokažem ljepotu u toj surovoj i ružnoj realnosti, ali isto tako ja trebam tebe da mi pokažeš istu tu surovu i ružnu realnost, da nebih ostala živjeti u oblacima obavijenima ljepotom, i zato zajedno idemo kroz život jer jedno bez drugog ne ide.
Post je objavljen 27.04.2008. u 23:32 sati.