Prije spavanja odlučila sam ipak bacit koju rečenicu kako bih kasnije mogla vidjeti kakva su mi osjećanja bila u ovom trenutku.
Danas smo bili cijeli dan skupa, ništa posebno nismo radili. Ali je opet došlo do onoga. Neugodna situacija. Opet sam plakala. Ne znam volim li ga stvarno ili plačem od srama. Ne, neću napisat o čemu se radi. Završilo je happy endom. I did it finally!!!!
Sad razmišljam o njemu i plačem ... Bezveze. Jesu li ovo znaci ludila? Zašto plačem ako ga ne volim, ako volim nekog drugog? ili to barem mislim?
Zašto stalno plačem?
Jebo me pas ako ja znam što osjećam. Vezala sam se uz njega , ustvari navikla sam se, opustila. On me sad već vidio u pravom svjetlu, onakvu kakva jesam u stvarnosti. Manja od makova zrna. Bez samopouzdanja, nesigurna, strašljiva, jadna, tužna i s viškom kila. Sram osjećam. Sviđa li se to njemu kakva sam? Jesam li se pokazala previše?
Muškarci ne vole jadnice. Kako da živim i da skrivam svoje osjećaje? Pa to ne može nitko... Dosta mi je glumiti frajericu jer ta frajerica aka me, nije u stanju dobiti ono što želi. Znači, nisam frajerica. Zašto da se pravim onda kao da je sve po mom? Kad nije...
Bojim se. Sve sam labilnija.
Post je objavljen 27.04.2008. u 23:14 sati.