...Čudan je taj osjećaj, kada je toliko ljudi uvijek oko tebe, a ti se osjećaš tako usamljeno...čudno je to kad pomažeš svima, a sam sebi ne možeš pomoći, ne možeš sakriti sam sebe u naručju...Ponekad svi previše očekivaju od mene, da budem na 15 mjesta odjednom, da dobro ucim, da budem dobra prijateljica, kćer, cura, da budem neka vrsta njihovih anđela...al ja stalno posustajem...Pokušavajući spasiti i promijeniti svijet, samu sebe sam ugušila...Uvijek kad je vrijeme da se ja otvorim, ja od toga pobjegnem...I što na kraju imam? Slobodna sam kao ptica, imam ljude koji me vole, a ja njima nikad neću priznati da i ja njih volim, toliko puno dajem od sebe, a za uzvrat ne dobijem nikad ništa...I onda odletim...Odem u neki svoj zatvoreni svijet, sakrijem se u najmanju rupu, u mjesto gdje me nikad nitko ne traži...I samo sjedim, otvorenih očiju, al ne vidim...Ne vidim više ništa...Tražim neko poznato lice, al ga nema...Kad meni treba pomoć onda baš nikoga nema...Ni prijatelja, ni poznanika ni onih ljudi za koje sam dala noći da bi im dala riječ utjehe...I shvaćam da sam ja dosta komplicirana, da sam čudna, al to sam isto samo ja...Ona ista djevojka kao i onda kad se smije, a ovo na mom licu samo su suze, iste suze koje sam ja brisala sa vaših lica kad vam je bilo teško...No nema veze, nikad vam to ne uzimam za zlo...Al jednom će ponestati snage da dam iti jednu riječ, da pružim ijedan osmjeh i onda ću postati samo hodajući spomenik...
Post je objavljen 27.04.2008. u 19:26 sati.