Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kaval

Marketing

Sasvim različito

SAN, LUDILO ILI RADIO-DRAMA


Oplođena, ležala sam pod trsjem
i grožđe mi se cijedilo na usne.
Bliska mi rođakinja-Zemlja i ja
urotnički smo dijelile osjećaj topline,
dozrelosti sebe, grožđa i ljeta.
U visoko sunce gledati nisam mogla,
natjeralo me da zatvorim oči
i bilo je kao da sam na vjeđe položila
dva krupna netom iskovana zlatnika.

Različito od mojih navika utorkom,
sredinom jutra posjetila sam bar
s modernom neonskom reklamom nad ulazom.
Suprotno tome, unutra je bila čista klasika,
nepoznate ruke prinosile su mojem licu
drukčije, uvijek do pola pune čaše.
Nerijetko bih,
ponešto od njihove sadržine oštrog mirisa
osjetila na goloj koži, između dojki
prema trbuhu kako klizi grijući se usput.
Jedan od tih muškaraca naklonio se
i rekao: “Poštovanje! Ja sam Dali.”
Nešto jesam, ali ne sjećam se točno
što sam mu bila britko odvratila.
Znam samo da je nakon toga bez poštovanja
naglim pokretom zavukao ruku pod moje halje
grubo razdirući ranije oslikano platno.
Njegovi već ionako čudnovati brkovi
zakovrčali su se pri tom jos više.
Ja sam se smijala razdragano,
s upravo procvalim zvončićima na haljinici
i nepomičnom kosom posloženom u pletenice
iako je ljuljačka letjela zaista visoko.
Ljuljačku je gurao moj otac,
visok, viši nego je inače običavao biti,
a uokolo njegovih prekobrojnih nogu
skakala su bučna djeca različitih uzrasta,
braća moja i sestre koje nisam poznavala.
Jedno od njih, to dobro znam, držalo je u ruci
Ježevu kućicu, moju najdražu priču.
Park je zaista bio i prostran i lijep,
jedino su visoki zidovi obrasli mahovinom
ometali vidik i svodili ga na poznati svijet.
Kako je obično bivalo u to doba dana
sjedila sam na klupi, a na travi uokolo
ležali su razbacani istrgnuti listovi,
jedino su se nešto tvrđe korice držale zajedno
i počivale mirno na mojim koljenima
s naslovom okrenutim prema gore: Romeo i Julija.
Nikad se nisam naučila na tužne završetke,
i niz postojane kanaliće na mojem licu
cijedile su se tihe, tople, istinske suze,
a jednolično odjevene spodobe oko mene
nimalo se ne obazirući na moje već opisane suze,
unosile su mi se u lice vrišteći neprestalno:
“Ti si je ubila! Ubila! Ubila! Ubila!”
S Romeo sam dijelila klupu i poneki poljubac
u završnom razredu osnovne škole
s tada popularnim imenom Bratstvo-jedinstvo,
a Juliju, nju nikad nisam ni upoznala
mada su mi drugi šaptom govorili da ona postoji.
Zato je vrištanje o mojoj navodnoj krivnji za ubistvo
meni bilo neshvatljivo i u totalnom neskladu
s bijelim i ljubičastim perunikama u parku
i s Arsenom koji je u pozadini uz svirku na klaviru
prepoznatljivim, namjerno neću reći i dobrim glasom,
polu-pjevao, a polu-recitirao
nekakve riječi koje su mi zvučale daleko bolje,
kuća pored mora, Milena, pjesma sa šlagom, tihi obrt
i sve tako nešto umirujuće, slatko i nježno.
Nikad mi neće biti jasno jesu li oni mislili na knjigu
ili možda, na Juliju osobno.
No, krivnja je krivnja, svejedno.
Dalje od paklenog kruga
do sobe s puno istih, bijelih kreveta u nizu
odveli su me štap i mali čarobnjak, Harry Potter.
Ja nisam znala tko je sve dok se nije skromno predstavio,
potom me brižno pokrio zelenim pokrivačem i nestao.
Bombone mi nije ostavio jer sam danas bila dobra.
Kad me kasnije nazvala prijateljica Veronika
ja više nisam plakala, bila sam svakodnevno
i čavrljale smo dugo o svemu ne zaobilazeći ni ono.
Osim što mi nikada pa čak ni za poseben prilike
nije posudila svoju maramu s mističnim likom,
naš odnos je bio gotovo savršen.

Ali savršenstvo zapravo ne postoji ni u snu.

Poručio je radio-voditelj uz taktove poznate odjavne špice.




Image Hosted by ImageShack.us


Post je objavljen 15.05.2008. u 02:50 sati.