Nakon šta je netko na kormilu bloghaera istaknuo moje umotvorine koje su uvijek tako duboke i pametne i služe obrazovanju, osvješćivanju i produhovljenju nacije, za par dana netko na kormilu metro expressa učinio je isto.
Poželio je svoje čitatelje obrazovat, osvjestiti i produhovit i stoga je posred duplerice, s najavom na naslovnici (!!) objavio što sve žena treba znati o životu u 13 točaka iz mog zadnjeg jelte posta.
Molim uzdahe oduševljenja. Gromoglasni aplauz. Može malo i cike i vriske. Prdit nemojte.
Hvala.
Ono što me oborilo s nogu je - priložena slika uz dotični tekst.
Slijedi opis slike.
Mlada ženka bosa sjedi u nekom sterilnom i ordinacijski bijelom stanu, starke su pored nje nemarno odbačene. Nonšalantno čita novine u nekoj feng shui stolici sleš naslonjaču, a njen mužjak - sauga..zgrbljen..sa facom pokisle antilope. Oboje su u crnom. I sve je to tak šik! Malo me samo jebe ta njegova pokisla faca! Ko da ne zna da će dobit duplo kad posauga.. Ne mislim na čokoladicu duplo. Makar ju volim. Bolja mi je od kinder buena. Jer ima lešnik noter. Mmm...
Uglavnom, slika paše ko budali šamar. Mokrim novinama.
I da, fenomenalna mi je cenzura u istoimenom tekstu. Negdje se slobodno može reć jebanje, a negdje je to samo j...
Iz gaća mi kurac v...
I tak.
Osim te planetarne popularnosti, doživjeh i da mi pišu pjesme... Muškarci. Razni. Virutalni.
Prvi je još davnih dana počeo stanoviti bloger mališa, no ovaj put tron i titulu mog osobnog dvorskog poete ima Branko Guzman. Vjerojatno posljednji čovjek na ovim prostorima koji koristi riječ – dekadentno.
Branko si je dao truda i nadahnut činjenicom da je Bog eto ipak stvorio ovakvo savršenstvo poput mene, počeo je na mail slati stihova niz. Kao iz kućne radinosti Vjekoslave Huljić!
Redom se nizaše:
1.
Djevo bajna!
Pređoh 7 gora, 9 mora
Prelomih tri kestena i dva bora.
I kad mislijeh da je svemu kraj
Da otišo ja bajbaj u raj
Vidjeh tvoj blog
I zapitah se, "Koji je ovo Bog?"
To ne bijaše Bog
Već Božica!
O djevo, ne ostavljaj me bez riječi
Meni smiješ sve reći!
Kupit ću ti cvijeća
I bombona
Samo smiri moju nakupinu
Testesterona.
Tvoj vitez
Kao što kaže stara pjesma Željka Golika – mnogo je bola podnijela ova duša, sto puta ranjena, nikada slomljena.. Tako ranjen, no ne i slomljen, ovaj ispaćeni pjesnik nabasao je na moj rozi blog i jedan pogled na te duboke misli kojima častim blogopučanstvo značio je ozdravljenje za njegovu izmorenu i izmučenu dušu. Melem. Zagrebački.
Ujedno se vidi da je to neki dobrodušni poeta, starog kova, možda čak iz vremena gospona Fulira koji se ne snalazi u ovom modernom svijetu prepredenih sponzoruša i još uvijek misli da žene daju vulvu i vaginu za stručak zumbula i kesicu bombona. Kiki, bronhi i slatka tajna.
E moj viteže...
2.
Život moj do-sada
Do sada
nije imo smisla
koda me neka
briga pritisla.
Nije bila briga
Od nje mi se riga
Riga mi se vatra
Zato me i zovu
Frank.
Frank Sinatra.
Ovaj broj jednostavno je toliko rječit i samosvrhovit da bi svaki moj daljnji pokušaj da prodrem u srž i bit bio uzaludan.
3.
zašto
o zašto
mi ne pišeš pismo
pa niti
upoznali se
nismo.
daj mi barem slovo
ili cijelu riječ
neću nikom reć.
gukni, grakni, zakrekeći
nemoj mi sad pobjeći.
ooo sudbo kleta
šta me snađe
sve su meni
potonule lađe (poznato?)
ah
Već uznemiren mojom suzdržanošću (koja mi btw. nije prirođena već na njoj bolno radim i primjećujem da izuzetno pali muški rod), ovaj primjerak istog jelte roda, piše nove stihove i pogađa u sridu mojeg hipotalamusa. Drito.
Obratimo, molim, pozornost na vrlo značajan stih – gukni, grakni, zakrekeći! Moj osobni favorit! Tu me dobio! Kao da mi je samim šećernim glasom zaglagoljao na uvo – golubiću moj sa Jelačić placa, vranušice garavušice, žabice krastačice! I povrh toga neprimjetno i švalerski ubacio je još jedan stih uspješnice na ovim prostorima. Moj živote što me snađe... Baš – ah.
Nakon toga desio se obrat, zavrat, prevrat, odvrat. Pogledala sam u svoju staklenu kuglu (svojim staklenim okom) i – uočila prisutnost supruge i djeteta. Da.
Na njegov poziv na kavu „mic, mic, ajmo u kic“ odgovorih vrlo uljudnim i ljubaznim a-a. Rekoh kako muških prijatelja imam na izvoz, a očito je da ga za ništa drugo ne mogu iskoristit. Pa mi se ne da zajebavat. Na šta dobih još jednu poemu.
oj djevo bajna
stanica ti jajna!
al imaš muda
i znaš kuda
ona idu!
svaki ti dao
pa makar pao!
jer prije il kasnije
padnu svi
al izgleda da ostaješ
TI!
Ma kakav Silvije Strahimir Kranjčević, kakav Antun Branko Šimić, kakav Janko Polić Kamov! Moj Branko Guzman - čisti je rokenrol među tim jadnicima!
I tako.
Drugi dragi momak koji se javio na mail zove se Slobodan. Nije pisao stihove. Al je poslao sliku. Iz profila. Simpa je. Al neće reć otkud je. Pa šta, i Požarevac je mjesto. Il ne znam, Niš, Čačak, Svrljig.
Prestao se javljat.
I tako.
Frendica mi rekla da tu, vako virtualno, odajem dojam kvakaste debeljuce. A to, kaže ona, nisam. Bez obzira na to šta mi za izmjerit opseg dupeta jedan metar nije dovoljan. Fali mi centimetar i pol. I zato sam ja - opet na dijeti...jer je tako, oh, dosadno i malograđanski jest normalno. Bezveze. Počet ću jest kuskus i čubar, klice i kaki, mada nemam pojma šta je to sve.. Al nema veze, postat ću živčana, nadrkana i - tako kul!
Makar ne znam koliko se kulije od ovog šta sam sad može bit.
Nebo je granica za obične smrtnike, a za mene Božicu nebo je samo linoleum po kojem hodam.
E da, kad smo već kod linoleuma, neki dan sam saznala da se za mušku guzicu bez dlaka kaže upravo to – linoleum! Prva vijest majkemimoje! I zapravo tek sad kužim o čem je riječ kad Gobac pjeva linoleum boooooy uuuu, jeeeee...
Mogla bi to večeras Karmela odfalšat na Zvezde pevaju. Ide joj taj psihomodo stil..
I tako.
Moja osebujna persona napustit će sad ove prostore blogeditora.