čudim se samom sebi. čudim se svojim mislima i stavovima. ne prepoznajem se više u njima. osjećam se ko nomad s gadnom egzistencijalnom krizom. hm. život mi je bio i prije rutina i ustaljena procedura, tako da sam mogao napisati savršen recept za ispunjen dan, ali ova sadašnja rutina me čudi... mislim, ne kužim, ne shvaćam što se dešava, većinu vremena sam samo zaprepašten time, i samo sjedim i promatram.
počeo sam se vezati za neke ljude, za neke više, za neke manje. od nekih ljudi sam se počeo "odvezivati".. hehe... iliti udaljavati. sve je to, valjda normalno.
strah me tog mog vezanja. ne bi mi bio prvi put da odletim iz toga. preveliki strah otvaranja. znam koliko emotivan mogu biti, i znam koliko onda nestabilan mogu biti. i kako to ponekad i previše košta. ne samo mene nego i druge ljude, oko mene.
stoga sam odlučio potruditi se koliko mogu. a ako se usred toga svega dogodi, ili ako na kraju ispadne kao što mi se dogodilo i prije - da povrijedim osobu, ako se i sad tako što dogodi, molim te da mi oprostiš. znaš da nisam namjerno,i znaš da mi je stalo do tog kako se ti osjećaš...
ave!
n1
Post je objavljen 26.04.2008. u 14:24 sati.