Marketing
Pozdravi uz tišinu
Evo i mene opet, zaključila sam da bih opet mogla napisat neš. Opet me neš malo krenula inspiracija u zadnje vrijeme, napisala sam i pjesmu. Pročitala sam i jednu predivnu knjigu, na engleskom je. Knjiga je jedna od najboljih što sam ih pročitala, prekrasna je, tužna i smiješna, ima puno akcije, ali i nekakvu dubinu. Tako se sa zadnjom stranicom te knjige, vratio i dobro znani "Osjećaj". Knjiga mi je vratila vjeru u zaljubljenost, ako ne i ljubav. Možda je zaista moguće da se dvije osobe od svih drugih ljudi ne svijetu zaljube baš jedna u drugu. Očito zaista je moguće. Tu u igru dolazi sudbina. Izaziva sve slučajnosti i namješta ih tako da se poklope u događaj. Samo jedna ta slučajnost nestane, i budućnost se mijenja iz temelja. Ali kako god, nije na nama da mjenjamo te slučajnosti. Mi možemo samo birati putove, lijevo ili desno. I ići naprijed.
Prošli vikend završilo je i jahanje. Početni stupanj zapravo. Ali nešto je još završilo, nisam sigurna što, ali nečeg više nema. Osim dizanja u zoru, trčanja po kiši i placeva i velikih dućana poslije. Fali mi to. Sad će najvjerojatnije svaki sat biti novi dogovor kada idući puta doć, a nema više ni vlastite grupe. Bilo je nešto prekrasno u ranom dizanju i kiši. Nešto prekasno u cvrkutu ptica koje neznaju da se sat promijenio. Nešto prekrasno u tračku plavog neba među oblacima. Ti vikendi bili su vrhunac tjedna, njegov najbolji dio, početak i kraj. I sada.... moramo dalje. Zadnji sat sam prvi put pala, kao oproštajni dar. Ne vjerujem u slučajnosti. Tjedan je bio čudan, obilježen što sprejanjem učionice nekim smradom, što ispadima, frustriranosti i drvenima škripećim autom starih prijateljstava koji se nakon svega i potpuno raspao, ostavljajući za sobom samo 4 gume koje se polako kotrljaju dalje. Zaista je bilo svega, svaki je sat bio poseban. U petak smo saznali da profa iz latinskog i grčkog odlazi krajem mjeseca, znači imamo je samo još 2 dana. A baš kad smo se priviknuli, kad je možda postala čak i simpatična. Bilo je u njoj nešto ljudskosti, a to je kod profesora rijetkost. Tko sada? Mjesec dana prije kraja. Ali već smo naučili da život nije pošten.
Na kraju godine je maturalac, u petom mjesecu idemo u Pečuh, a idući tjedan imamo terensku nastavu u botaničkom i na Bundeku. Budnek! Već su dogovoreni planovi za odlazak poslije tog na hipodrom. Još tri dana škole i onda je prvi maj, krećemo u srijedu u jutro. Jedva čekam maknut se iz Zagreba, ovo je presjetan grad. Previše je pjesama ovdje odsvirano.
To bi bilo sve od mene, ovaj puta. Idući post je 3.5., prva godišnjica ovog bloga. Pa-pa!
Post je objavljen 26.04.2008. u 09:39 sati.