np Primordial – To The Nameless Dead LP
…Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom, te se sakrio među granama stare bukve.
Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima…
Ulomak iz pripovijetke: Kako je Potjeh tražio istinu, Priče iz davnine - Ivana Brlić Mažuranić
Priča ide ovako, naime, naša nova gradska udruga/asocijacija je trebala dobiti ime po pripovijetki eminentne spisateljice, jedne od najvećih u Hrvatskom rodu svih vremena, Ivane Brlić Mažuranić, no dogodio se obrat. Sugestiju o imenu BJESOMAR su 'donijele' naše profesorice hrvatskog jezika Lola i Mislava, a glasanjem je naziv i bio usvojen. Meni se osobno ime jako svidjelo jer je zvučalo moćno, ala neki slavenski pagan/black metal bend iz Ukrajine, Rusije, Poljske ili Slovačke, pa zašto ne i Hrvatske, tako da sam oduševljeno pozdravio odluku koju smo ime, zbog očitih, a i intuicija je tako govorila da je nešto tu 'zlo' :), na kraju ipak ukinuli i promijenili u POMAK. Istraživanjem smo uvidjeli da postoje različiti stavovi o značenju riječi BJESOMAR, ali i ona koja govore da je taj slavenski mitološki lik utjelovljenje neprijatelja čovjeka što za jednu asocijaciju građana koja se bori za suprotno, objektivno gledano - pogrešno ime. No, black/folk/pagan metalci hajmo, koliko znam još se niti jedan bend na širokoj svjetskoj glazbenoj sceni ne zove ovako, a zvuči jako dobro!
POMAK je, dakle, ime naše udruge – asocijacije građana 'in the end', a ja ću iskoristiti moment pojave BJESOMARA za objavu recenzije koju sam ima par mjeseci pisao za cmar-net.org a odgovorni je još uvijek nisu objavili zbog promjena poslužitelja, kolokvijalno danas popularno nazivanih – tehničkih problema. Idealno se uklapa u ovu priču koja je ipak dobila svoj zaključak jer je bilo krajnje vrijeme s obzirom na aktivnosti koje će se realizirati slijedeći tjedan, no o tome u drugom postu. Dakle, album s kojim sam zadnjih mjeseci doslovno hranio 'od korice do korice' u najmanje tridesetak navrata, a potpuno je remek djelo, doživio sam ovako…
Nevjerojatna drama se skoro da opipati u zvuku prve pjesme Empire Falls, zadnjeg, krajnje impresivnog djela Irskog pagan/folk/black metal benda Primordial. 'To The Nameless Dead' je zasigurno glazbeno najzrelije ostvarenje, obilježeno stremljenim promjenama kojima su se uputili prošlim 'The Gathering Wilderness', mada to i ne mora biti sasvim točno jer vjernih i zaslijepljenih ljubitelja imaju od samih početaka djelovanja, od prvog albuma 'Imrama' iz 1995. godine, koji će kazati da Primordial ustvari uopće nemaju lošeg izdavačkog trenutka u karijeri. Naime, to je potpuno točno.
No, vratimo se na sadržaj labuđeg pjeva karijere. Već spomenuta Empire Falls momentalno govori da na albumu slijedi spektakl. I to ne bilo kakav. Iako se lirično kroz sve pjesme prožima tuga i melankolija Irske prošlosti, ima tu itekako ponosa i slave. To se najbolje očituje u prekrasnoj devetominutnoj Odiseji, As Rome Burns. Aranžman pjesme je naprosto nezaboravan - glazbeno uskrsnuće melodija, za ultimativnu ostavštinu najboljeg ikada odsviranog od petorke iz Dublina. Istu glazbenu stigmu zaslužuje i Heathen Tribes. Potpuna egzaltacija osjećaja. Naime, ne samo da se Primordial bave Irskom poviješću već na svijet oko sebe gledaju puno širim dijapazonom. O tome baš govori Heathen Tribes - o svoj ljepoti svijeta u kojem živimo, i što je bitno, o težnji da ne robujemo okvirima, pa taman oni bili i nacionalni, iako ga se oni u potpunosti ipak ne žele odreći. Ispada, krajnje ispravno. A razlog svi na kraju znamo, a da se isčitati iz zadnjih stihova ove pjesme - svugdje pođi, no kući dođi.
This is my church, it stands so tall and proud, it has done for all time, it has no walls, yet its vast halls, reach from shore to shore. To whatever shore, you know as your own, we stand as one, we stand alone. We are born, from the same womb, Hewn from the same stone. From the frozen Baltic, I watched sunrise over Athena, walked the battlefields of Flanders, and saw duskfall at Cintra. Beneath the spires of Sofia, fields of crosses at Arnhem, Armenius stood tall in Teuteborg, Senatus Populusque Romanus. To the fjords of Hordaland, shadows of ancient Albion, at the shore of a 1000th lake, Saint Vitus dance in Praha. Yet when to Ireland we Return, I know that I am home at last, and every sun that sets, takes me closer to her Earth.
Strašna je snaga ove pjesme, kako lirično tako i glazbeno. Frontmen benda Naihmass Nemtheanga (aka Alan Averill) pjevajući zadnje stihove o povratku na Irsko tlo nakon dugog putovanja starim kontinentom doživljava da se osjetiti krajnju emotivnu ekstazu i zadovoljstvo, što povratkom kući, što viđenim ljepotama drugih krajeva te novim stečenim znanjima za unutarnje bogatstvo osobnog bitka. Naprosto briljantno.
Traitors Gate je također pun pogodak, no klimaks ploča doživljava zadnjom pjesmom, No Nation On This Earth, i ona je iskonska esencija ideje tematskog koncepta albuma. Neka završne riječi skladbe kažu sve same za sebe. Tell me what Nation on this Earth, is not born of Tragedy?, that has not felt such harsh weapons, wielded by cruelty's desire. Doista, koja nacija nije rođena na tragediji?
Ocjena: 9.5/10
Post je objavljen 26.04.2008. u 00:32 sati.