U nedjelju predvečer zazvonio mi je telefon. Baš sam bila završila pranje suđa i kuhinjskog poda i sjela pred kompjutor (lagana ovisnost, ha?) a kako ti je tata spavao, prikupljajući snagu za predstojeću noćnu «šihtu», morala sam se ja javiti. Inače ne bih. Ne javljam se više nikome, ne na fiksni. Strepim od nedjeljnih poziva jer se obično radi o rođacima ili nekima koji se javljaju jednom godišnje, strepim da će me taj netko upitati kako sam, kako trpim, kako živim, i strepim od odgovora, od «nedjeljne depresije», stalne pratilje moga života, od mogućih komentara i primanja k znanju njezinih/njegovih terapeutskih uputa.
Javim se i čujem glas iz prošlosti. Prepoznam ga odmah. Kolega sa radnog mjesta, s kojeg sam otišla prije gotovo 15 godina. Prepoznavanje lica mi nije jača strana, često zaboravim kome pripada čije lice, ali glasove – nikada. Iznenadio se da sam mu odmah spomenula ime, kaže mi da je listao telefonski imenik i naišao na moje prezime i malo razmišljajući jesam li još uvijek na istom broju, u istom stanu, u istom gradu – nazvao me. I počeo pričati što radi; kako mu je dosta svega, kako ima problema sa sinom jer mu sin ima već skoro 40 godina i kako od njega ništa jer da nije završio fakultet, jer radi neki bezvezan posao u casinu, jer još nema porodice, jer mu život ide uludo….Mislim si kako je sretan što ima sina, što ima problema, što ima tema za razmišljanje, tema za diskusiju… a ja nemam ništa. Mislim si da će me uskoro pitati kako sam, kako živim, kako trpim, no pitanje ide u smjeru podsjećanja na moje potomke, pita me što ono imam, sina ili kćer. Zaustavim dah, znači, ne zna, znači da ću mu sada morati reći da te više nema, znači da ću opet, i opet morati objašnjavati događaj, počinjem drhtati, počinjem opet plitko disati, počinju se skupljati suze i da, sve je onako kako sam pretpostavljala. I pričam mu, opisujem događaj, muke opet počinju, vraćam se u vrućinu toga srpanjskog dana, povraća mi se, počinje me boljeti tijelo….. kaže mi da si nemam što predbacivati, kaže mi da sam svoju zadaću ispunila, kaže mi da sam ti dala «kruh u ruke», kaže mi da više ni na što nisam imala prava, niti mogla utjecati jer si bila svoj čovjek. A u meni stotinu krikova juri poput krda razdraženih konja, viknula bih da sve to nije važno, viknula bih da sam u trenutku kada si rekla da ti firma ide loše pomislila da to nije važno dok sam ja tu, ionako radim, i opet ne bi bilo nikakvih problema, ionako si se po mome sudu prerano zaposlila, govorila sam ti: Una, idi negdje na put, odmori se od galopirajućeg uspjeha na faksu, spavaj do 12, budi lijena, pričaj sa mnom, budi sa mnom… ali nisi stigla ljenčariti, nisi stigla ne raditi ništa. Od te nedjelje opet se osjećam loše, opet sam glumac u nekom filmu, a okolina je poput filmskih rekvizita. Pogrešan klik u glavi počinje svoj ples a ja ga trpim kao i sve ostalo. Mogu li to?
Post je objavljen 24.04.2008. u 18:18 sati.