Marketing
Oh, kako je to kad više nemaš 10...
Dugo me nije bilo...
Na poslu sam, razmišljam malo o svemu, svom životu, Njemu i svemu što mi je život u ove 21 godine donio...
Donio mi je puno smijeha i radosti, puno lijepih uspomena iz djetinjstva..
Sjećam se, kad sam bila mala, jedva sam čekala prve kiše u jesen i one na proljeće kako bi ja, sestra i tata mogli u šparoge, ili gljive, ovisi o sezoni...
Inače, odrasla sam u gradiću, 12 km od Poreča, u raju na zemlji...Višnjan
Oko nas same šume, polja, i dolci ( tako smo mi zvali udoline u kojima je uvijek raslo brdo visibaba)...
Nadam se da vam se sviđa...
Dakle, bio je to stvarno raj na zemlji...
Svi smo imali tako lijepo djetinjstvo, tako normalno i bezbrižno...
Po cijele smo dane bili na našem igralištu, igrali nogomet, lovice, šćinke ( iliti pikule),
kad je bilo jako toplo išli bi u šumu brati ljubičice,kad bi bila kiša skrivali smo se u našim Bazama koje smo radili na drvima... imali smo mi sve obloženo na tom drvu, daskama i čavlima... jednom smo pokušali napraviti i kućicu od kamenja, pa kad smo skužili da bi to sve moglo popadati po nama i vjerojatno nas poprilično ozljediti, odustali smo...
Svi smo se družili zajedno, godine nam nisu bile važne, dali ja imam 9, a ti 14, bilo je potpuno nevažno.Sjećam se, imali smo 2 lokve malo iznad Višnjana i onda bi uzeli mreže za hvatati ribu i po cijele dane bi lovili vodenjake i žabe na tim lokvama, pa ih puštali, pa te iste lovili drugi dan
Neznam šta me opalilo da malo pišem o tome...
Vjerojatno čeznem za nekada, čeznem za onom bezbrižnošću, za onim općim blaženim neznanjem o svijetu oko mene. Nije bilo problema koliko minusa su mi odobrili, koliko si polica napravila danas, koliko benzin košta, koliko dođe novi auto, zašto ljubav toliko boli, zašto te neki ljudi toliko razočaraju, zašto neki ljudi odu s ovog svijeta, a mladi su,što su to bolesti, što je to patnja... ništa od toga mi nismo znali, znali smo samo maksimalno uživati u ovom danu, znali smo se smijati i naganjati Ninine guske i pse, znali smo se popesti na najviše drvo i ime svakog kukca koji nam doleti na rame...
Ah, kako je život okrutan...
Ali sada više nema toga, iz Višnjana sam odselila sa 16, ali i dalje svaki mjesec 2-3 puta idem tamo, vidim prijatelje i prijateljice... Neki su i dalje tamo, neki su se poženili, neki imaju djecu, neki su se odselili, neki su alkoholičari, neki rade, imaju svoje firme i lijepo im je, neki su na faxu...i svaki put kad sam tamo spominjemo naše djetinjstvo, i suze nam teku od smijeha...
Ali dobro, neću čeznuti previše jer mi je i sada lijepo, samo sam malo starija i upoznata sa više stvari i problema ovoga života.
Idem van, imam svoje prijateljice, upoznala sam toliko dobrih i dragih ljudi u Poreču, od kojih su mi neki najbolji prijatelji. Upoznala sam prve veze, prvu ljubav, prvi sex, prvi plač zbog muškarca. Upoznala sam prvo pijanstvo, prve večere sa društvom. Upoznala sam smrt i rođenje. Upoznala sam razočarenje i nevjericu, bijes i ekstazu. Upoznala sam nove gradove, kulture, nove zemlje vidjela, novu hranu jela.
Pa u Poreču sam upoznala i Njega, svog bivšeg Dragog
Ali nećemo sada o njemu, već o meni
Sve u svemu, nije život ni tako loš, pitam se što mi dalje nosi.. nadam se nešto lijepo...
To je to, malo sam se olakšala sada..
Idem si popit jednu Cedevitu i vama šalje velike puse...
Riječ dana: čežnja
Post je objavljen 24.04.2008. u 11:42 sati.