Jutros sam se probudila ka Sarajka djevojka. U Sarajevu. Jednom nogom u Sarajevu, drugom u Splitu.Uvijek se pitam gdje mi se u tom slučaju nalazi Mostar. Kažu,lijevo i desno od još starijeg ,Starog mosta.
Za nevjerovati, u međunožju.
Vjerovala sam meštru kada sam mu ostavila ključeve od stana da završi s nekim manjim popravcima. Umjesto popravljene stolarije zatekao me je nered u stanu, razvaljen bračni krevet, nove ženske papuče 36, meni nepoznate, muške 44, neka čudna krevetna presvlaka i brdo škovaca po podu i stolu. Krivica za to «nedjelo» trebala je biti pripisana mom sinu. Na stolu sam našla poruku s navodnim njegovim potpisom i označenim datumom boravka u stanu. Griješka! Podvala na njegov račun nije uspjela. Dečko je u to vrijeme boravio na Cubi.
Htio ne htio, meštar je priznao svoje «nedjelo» i slabost prema ženama.
Rezultat, brave sam promjenila, meštra sam otkačila.
Čudno je kako ljudima treba samo malo da se razotkriju i izgube poštovanje.
Moja poruka mladima koju stalno ponavljam, glasi:
-Čuvajte obraz ka zjenicu oka svoga!
Novac imaš i nemaš. I nikome ništa. Jednom izgubljen «obraz» nikakvim estetskim zahvatom ne možeš vratiti. Himen možeš ugraditi, ali vratiti izgubljenu «čast» ne možeš.
Meštra mi moga!
Post je objavljen 23.04.2008. u 22:47 sati.